Humor kao katalizator jedinstvenog i originalnog redateljskoga stila

Hrvatska književnost i film II: Ufuraj se i pukni, red. Ljubomir Kerekeš, 2019.; Marginalci, red. Ljubomir Kerekeš, 2022.

• 

  Populističke komedije Ufuraj se i pukni i Marginalci nastale su na temeljima pučkoga kazališta te su usmjerene prvenstveno prema običnom čovjeku, njegovoj svakodnevnici i posve uobičajenim problemima. Obje predstave, a posljedično i filmovi, pokazuju kako pučko kazalište zapravo ne treba vrednovati estetičkim kriterijima, nego je u prvom redu ovdje riječ o sociološkoj i kulturološkoj kategoriji. Pod utjecajem novih tehnologija i masovnih medija navedeno zapravo dodatno dolazi do izražaja, a što se najbolje očituje u novim, ili bolje kazati – drugačijim prosudbenim načelima prema kojima kategorije masovno i estetsko zapravo nikako ne mogu zajedno. U takvom se ozračju pučko pojavljuje kao poželjan smjer kojim bi neki autor i/ili redatelj trebao krenuti s ciljem da njegova riječ dobije na važnosti, da dopre do što većeg broja čitatelja/gledatelja i u konačnici da njegova djela ponesu predznak masovnog i popularnog. Masovno i popularno, doduše, ne moraju uvijek i isključivo nositi oznaku negativnoga; upravo suprotno – to su kategorije unutar kojih, htjeli mi to ili ne, suvremena kultura i društvo ne samo da egzistiraju, nego i opstaju i kreću se dalje prema nekim drugačijim i novim kulturnim oblicima, žanrovima, smjerovima.

  Shvatimo li suvremeni teatar u navedenim okvirima, tada nam dvije na početku ovoga teksta spomenute komedije postaju bliže, a i postaje nam jasnije zašto su filmovi nastali na temelju ovih kazališnih predložaka s jedne strane doživjeli iznimnu popularnost i gledanost, dok su s druge, pak, one kritičarske strane zapravo jako loše ocijenjeni. Jednim dijelom mogli bismo navedeno objasniti činjenicom da kritika ipak donekle čezne za tradicionalnim, estetskim vrijednostima, ali i da barata kritičarskim diskursom i instrumentarijem koji nerijetko nije prilagođen ovim novim društvenim, kulturnim, umjetničkim, masovno medijskim strujanjima. Zasebno je pitanje – trebaju li nam zapravo takve prilagodbe? Prije nego što se osvrnemo na netom istaknuti upit, zaustavimo se kratko na navedenim predstavama, odnosno filmovima. Naime, obje predstave nastale su u produkciji Teatra Kerekesh iz Varaždina i u objema se Ljubomir Kerekeš pojavljuje u ulozi redatelja i glumca.

  

  Predstava Ufuraj se i pukni premijerno je prikazana na pozornici HNK Varaždin 7. ožujka 2012. godine, do sada je odigrana više od 120 puta, osvojila je 2. nagradu publike na Festivalu pučkog teatra Omišalj-Čavle 2015. godine, a 2018. godine Teatar Kerekesh snima istoimeni film koji je premijerno prikazan u ožujku 2019. godine. Redateljsko-glumačka ekipa u kazališnoj predstavi i na filmu ostala je ista, pa se tako kao redatelj i na filmu pojavljuje Ljubomir Kerekeš, kao scenarist Jan Kerekeš, a u glavnim ulogama Ljubomir Kerekeš, Zoran Pribičević i Jan Kerekeš. Kazališna radnja, tj. filmska priča prate braću Prišt koji se pripremaju za prijemni ispit na studiju glume. Krešo (Zoran Pribičević) stariji je brat, pun samopouzdanja, a Kruno (Jan Kerekeš) brat koji saznaje da nije primljen na studij šumarstva, ima poteškoća pri izgovoru glasova č, š, ž, a s obzirom na to da ga je ostavila djevojka, njegovo nezadovoljstvo dodatno raste. Nakon što su odabrali i uvježbali predloške koje će predstaviti na audiciji, pomoć oko uvježbavanja uloga potraže kod brbljavog, pomalo nespretnog, simpatičnog susjeda Črčeka (Ljubomir Kerekeš). Kao i svaki drugi kvart, i ovaj ima lokalni kafić (Savanna) u kojem se okupljaju stanari, piju i pretresaju posve obične teme; frizerku Manuelu (Ana Begić); ali i natruhe ljubavne priče između Črčeka i predstavnice stanara Dragice Švorc (Mirela Brekalo). Riječ je, dakle, o jednostavnoj priči u kojoj nema pretjerane napetosti niti dramaturške složenosti i u kojoj je naglasak stavljen na odnos dvojice braće, ali i na psihologizaciju glavnog junaka Črčeka.

  

  Na sličan način Kerekeš gradi i drugi svoj film Marginalci, nastao na temeljima kajkavske satirične komedije Skupština, premijerno prikazane 13. siječnja 2005. godine. Riječ je o jednoj od najizvođenijih predstava Teatra Kerekesh, dobitnici brojnih nagrada, a čija je dramska radnja smještena u selo Črevo u kojem Seoski odbor zasjeda jednom godišnje kako bi donio značajne odluke za zajednicu. I premda je i ovdje riječ o posve jednostavnoj priči kojom se opisuje život u zabačenom selu, Kerekeš kroz ulogu Drageca (Draško Zidar) donosi karikaturu umišljene političke veličine koja – a navikli smo to često vidjeti i u svakodnevnom životu, često funkcionira daleko iznad svojih mogućnosti. U tom kontekstu dotiče se vlasti općenito, kroz uloge primjerice tajnice i blagajnice Đurđe (Marija Krpan), ne dolaska saborskih zastupnika u sabor i sličnih situacija, čime sveukupnu političku situaciju dovodi do groteske pa tako nerijetko smijeh skriva onu pravu gorčinu zbilje koju, nažalost, zajednički dijelimo. Život na margini, u svijetu u kojem su Romi cigani, u kojem je domaći seljak tek beskorisna figura koju bolje može zamijeniti stranac, sve su to elementi na kojima Kerekeš gradi oštru kritiku društvenoga, političkoga i kulturnoga ozračja kojega karakterizira asocijalnost, grubost i nerazumijevanje običnoga čovjeka.

  Bez obzira na to što oba filma imaju svojih nedostataka – i sada dolazimo do onog prethodno postavljenoga pitanja, a koji se katkad očituju u otezanju filmske radnje, gotovo doslovnoj transpoziciji kazališne predstave u filmski medij, ponekad nepotrebno dugačkim dijalozima i preglumljivanjem koje osobito dolazi do izražaja kod braće Prišt u Ufuraj se i pukni – vrijedan element u Kerekešovu rukopisu upravo je toliko spominjani humor. Jer, upravo humor služi kao redateljsko-dramaturški potez kojim se propituju brojna pitanja i problemi današnjice – život na margini, borba mladog čovjeka za vlastitu budućnost, nejednakost manjina i različitih društvenih skupina, napuštanje temeljnih vrijednosti humanizma, tuga, ljubav i sl. Humor je istodobno i onaj element kojim Kerekeš pokazuje vlastite, na trenutke iznimne glumačke sposobnosti (u oba filma). Jer, njegov je smijeh istodobno smiješan ali i sjetan, tužan, groteskan i bolan. Upravo njime zalazi dublje u psihologiju lika i pokazuje svu njegovu kompleksnost i teret kojega običan čovjek današnjice u našoj zemlji unatoč svemu hrabro nosi na svojim leđima. Dakle, neovisno o tome što ovi filmovi nisu dobili potporu HAVC-a, što su slabije prošli među kritikom, činjenica je da ovdje pišemo o iznimno gledanim uracima (Marginalci su najgledaniji domaći film u 2022. godini), oba pokazuju neki svoj, jedinstven i originalan stil i rukopis. Oba filma pokazuju specifičan odnos prema predlošku, odnosno kazališnoj predstavi, pa ako za kazališne predstave kažemo da su filmične i da je riječ, kako se to navodi i u kritici, o sitcomu u teatru, posve jednako vrijedi i obrnuto – za oba uratka možemo kazati kako su kazalište na filmu. U njima ne treba tragati za estetikom nego za diskursom koji je usmjeren običnom, malom čovjeku kojega će pojedine scene zasigurno oraspoložiti i nasmijati i pružiti mu, paradoksalno, odmak od ne uvijek privlačne svakodnevnice, premda o toj istoj svakodnevnici ovi filmovi zapravo primarno progovaraju i kritiziraju je.

  

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 27. lipnja 2024. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo