Patetična dramaturško-redateljska rješenja na razini amaterske video vježbe

Hrvatska književnost i film II: Sjećanje na Georgiju, red. Jakov Sedlar, 2002., po drami Nina Škrabe

• 

  Zadovoljstvo čovjeka ne čini samo podmirenje svakodnevnih potreba, duša čovjeka želi da se razvije i da živi svojim individualnim životom, u skladu s interesima i ciljevima svoje okoline, a to se polučuje u velikoj mjeri različitim kulturno-prosvjetnim sredstvima koja služe u odgojne svrhe, zapisao je Freudenrecih u priručniku Gluma 1934. godine. Uz Marakovića, Freudenreich je zacrtao putove pučkoga teatra u nas, a u istaknutom citatu iznio jednu od temeljnih postavki vlastita shvaćanja uloge i značaja kojega pučko kazalište ima za društvo u kojem djeluje. Funkcija je teatra prije svega ona odgojna, pa zato dramska riječ mora doprijeti do što većeg broja ljudi, a što je često moguće upravo kroz pučke igre koje donose amaterske družine.

  Ovu važnu tendenciju nastavio je i Nino Škrabe, posebice kroz svoj rad umjetničkoga voditelja i redatelja kazališta u Jastrebarskom, ali i s družinom Tomo Mikloušić s kojom je kao redatelj i voditelj od sedamdesetih godina 20. st. postavio niz dramskih tekstova, među kojima valja izdvojiti za ovu priliku nama zanimljivu praizvedbu Sjećanje na Georgiju 1995. godine. Premijeru je ova predstava doživjela i u New Yorku 1996. godine u režiji Jakova Sedlara i izvedbi Almire Osmanović i Borisa Miholjevića. Spomenimo tek uzgred kako je od 2004. godine nerijetko pisao i za Glumačku družinu Histrion te sve više i za profesionalna kazališta, usmjeravajući se intenzivnije od pučkoga kazališta prema kazalištu za narod. Nije pritom zanemario vjersku sastavnicu svojih tekstova; štoviše, premjestio ju je s manifestne tekstne razine na onu impliciranu i metatekstnu zadržavajući u svom viđenju teatra političku, etičku, religijsku i socijalnu sastavnicu (Senker, Kolo 3, 2022). Dakako, možda je najznačajniji trag u hrvatskom dramskom pismu ostvario kroz djela poznatoga dramskog trolista Tahir Mujčići-Boris Senker-Nino Škrabe. Riječ je o trojcu koji je svojim dramskim tekstovima prkosio društvu i vremenu i to posredstvom povijesnih i izmišljenih likova odjevenih u svakovrsno ruho, ali uvijek drsko, izazovno, rugalački. Tekstovi Domagojada, Gulmijada i Hist(o/e)rijada, Kavana „Torso“ ili Trenk, ostavili su neizbrisiv trag na domaću dramsku riječ. Njihov djelatni doprinos novom modelu suvremenoga dramskog jezika i glumišta bio je istodobno i sjajan primjer kako smijehom svrgavati diktaturu i tiraniju – vlasti, znanost, umjetnosti, mentaliteta… Nikada prije našim pozornicama jezik nije rabljen tako raskošno i subverzivno! (Mrduljaš, 2002).

  

  Dramski tekstovi Nina Škrabea pokazuju, pak, na pozornici kako samo vjera, ljubav, molitva, prihvaćanje drugoga bez obzira na njegove različitosti i slabosti dovode do istinske, trajne sreće. I ta sklonost problematiziranju drugosti, drugačijosti, interpelacija religijskog elementa i propitivanje složenosti društvenih, napose rodnih odnosa dolazi do izražaja i u filmskoj ekranizaciji teksta Sjećanje na Georgiju 2002. godine u režiji Jakova Sedlara, nerijetko okarakteriziranoga kao jednoga od najneobičnijih ostvarenja hrvatske kinematografije s početka 21. stoljeća. Najveća kontroverza koju pamtimo uz ovaj film jest ona vezana uz skandal koji je pratio premijeru. Naime, neki od likova koji su prikazani u negativnom svjetlu nose imena stvarnih likova. Riječ je, dakako, o filmskim kritičarima (Ivan Starčević, Nenad Polimac, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović) koji su nerijetko kroz svoje tekstove oštro analizirali i kritizirali Sedlarov rad.

  Dramaturšku potentnost filma, posebice za konzervativnu Hrvatsku s početka tisućljeća, zapravo i treba tražiti upravo u netom istaknutim tematskim smjernicama kojima se drama, odnosno film, i kreću. Naime, glumca transvestita Dadu Telebuha (Boris Miholjević) prije novogodišnje noći, zbog mladoga Jurice Pavičića (Robert Plemić) napušta homoseksualni ljubavnik Ivan Starčević (Alen Liverić). Telebuh zapada u svojevrsnu psihološku krizu, pije tablete i alkohol, a nakon nekoliko uzaludnih poziva upomoć dolazi časna sestra koja radi na SOS-telefonu (Almira Osmanović), a koja je zapravo poznata balerina. Međutim, redatelj Sedlar, poznat upravo po svojem konzervativnom ideološkom stavu, dramski potencijal zaokrenuo je u jednom drugom smjeru pa komediju dodatno zaoštrio i skrenuo u grotesku i travestiju. Riječ je o neduhovitom filmu, loše glume i loših stilsko-dramaturških rješenja, pa tako cijeli prvi dio filma karakteriziraju afektirani monolozi glumca-transvestita, dok drugi dio preplavljuju neuvjerljivi dijalozi glumca i časne sestre koja se transformira u balerinu, a potom i u erotsku plesačicu. Patetična dramaturško-redateljska rješenja koja se okreću prema oštroj kritici hrvatske filmske i kazališne stvarnosti, umetanje nadrealnih scena, korištenje arhivskog materijala – sve je to pridonijelo poimanju ovoga filma kao svojevrsne amaterske video vježbe. Dodamo li navedenom dominaciju zagasitih boja, kičaste šminke i kostima (Telebuh), zaključujemo kako je riječ o pravom trash filmu koji je pokazao redateljevu nemogućnost shvaćanja složenosti društvenih odnosa, ali i i nerazumijevanje biti komedije i komičnoga.

  

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 26. lipnja 2024. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo