Omaž smirenosti života
Savršeni dani (Perfect Days), red. Wim Wenders, Japan, 2023.
-
Može li život biti lijep? Hmmm, ovo naoko banalno pitanje danas je dijelom sasvim nekog drugog Univerzuma od onog u kojemu živi većina ljudi. Ma, naravno da je život lijep ako ga sami učinimo takvim. Jednostavno? Ne – to je nešto najteže na svijetu. Samo se čini jednostavnim, jer takvim, na koncu, mora biti.
Plač i suze, radost i smijeh, sjeta i ozarenost, sve je to pak iscrtano na licu Hirayame. Tko je Hirayama? Kōji Hashimoto, umjetnički Kōji Yakusho, međunarodno traženi japanski glumac utjelovljuje upravo ovaj lik u filmu Wima Wendersa Savršeni dani (Perfect Days, 2023.). Riječ je o sredovječnom muškarcu koji radi u firmi The Tokyo Toilet. Da, on radi kao čistač javnih zahoda u japanskom megalopolisu. Tema vrijedna filma? Naravno, i dapače! Wim Wenders, jedan od najvećih preostalih svjetskih (post)modernističkih kino-autora, odlučio se upravo na priču o naizgled banalnom ali i „ljudskom, isuviše ljudskom“. Prikaz Hirayamine svakodnevice uvezuje se s glazbenom podlogom u ultimativni film nostalgije za drugim životima i drukčijim svjetovima. „Sada je sada… ono poslije jest ono poslije“, riječi su koje On izmjenjuje s nećakinjom Niko (Arisa Nakano), a koje ponajbolje ocrtavaju život u trenutku kojeg vodi tokijski čistač zahoda. Carpe diem geslo je kojeg Hirayama provodi dosljedno, ali i radosno. Ozareno mu lice u zoru je usmjereno prema izlazećem suncu (u zemlji koju običavamo tako zvati), ali i prema oblacima i kiši, ako je takvo jutro pred njime.
Wenders priču filma gradi kroz repeticiju uobičajenih protagonistovih rituala. Od buđenja i spremanja kreveta, jutarnje higijene i štricanja brkova, preko uzimanja kave iz starinskog automata u trošnom okruženju, pa sve do uzdizanja pogleda na Sky-Tree toranj, simbol suvremenog Tokija, a koji je Hirayami orijentir pri svakodnevnom itineraru. Od prvih kadrova Wenders supostavlja panoramu nepreglednog megapolisa s ljudskim pogledom na nebo kojeg najčešće upravlja protagonist filma. Shvaćamo, Hirayama jest fanatik drveća. Ponajviše visokih krošnji čije se sjene igraju na osunčanom tlu, čineći nevjerojatne slike. Tokijski čistač ima i vrlo bizarnu opsesiju. Naime, fotografira uvijek iste krošnje u parku u kojemu jede svoju užinu te ih slaže u posebne albume, datirane svakim pojedinačnim danom. Stvara svoju navlastitu enciklopediju bespotrebnog, ili almanah efemernog. No, naravno i protagonistu, ali i autoru filma ovo jest – sve.
Više od pola stoljeća otkako Wim Wenders stvara filmove, repetitivnosti i opsesije dijelom su i njegova osebujna autorskog univerzuma. (Sjetih se naslova Same Player Shoots Again, 1968, iako je tu riječ o eksperimentu same forme.) Naravno, tu su i drugi autoreferencijalni motivi. Primjerice, spominjanje Patricije Highsmith, prema čijem je romanu snimio uspješnicu Američki prijatelj još 1977. No, najvažnijim se momentom čini ipak Hirayamina (a zapravo Wendersova) strast prema američkoj glazbi i kulturnoj tradiciji koju sa sobom nosi rock and roll. Ipak, začudnost i poseban ugođaj slušanja glazbe vezan je uz medij prenošenja zvuka. Dakle, Hirayama skuplja audio-kasete.
Pisac ovih redaka, naravno, najveći je užitak atmosfere ovog filma doživio preko glazbenih predložaka koji koloriraju spomenuto mu ozračje. Nižu se klasici: ponajprije The House of the Rising Sun (još uvijek i sàm imam tu singlicu Animalsa), zatim Lou Reed, Van Morrison, The Kinks, Patti Smith. Primjerice, mlada cura Aya, a na koju je oko bacio Hirayamin zaposlenik u WC-firmi Takashi (Tokio Emoto), dvaput uživa u sjajnoj pjesmi Redondo Beach s kultnog albuma Horses. Kada ga ta cura iz raznježenosti poljubi u obraz, protagonist će doživjeti ekstazu radosti, a njegov uobičajeni dan pretvorit će se u savršeni dan. Jasno u podlozi će ići stihovi „Just a Perfect Day, Drink Sangria in the Park… and Later, when it gets Dark we go Home“. Baš Perfect Day. No, Hirayamini dani su svi odreda – savršeni. To je upravo i ključna poanta autorske ideje ovog filma. Sreća je u malim stvarima: piću nakon radnog dana, pozdravu s poznatim, ali i nepoznatim prijateljima, ljudskim gestama prema svima oko sebe… u fotografiranju, konačno, u gledanju treperenja lišća na vjetru dok sunce prodire kroz krošnje stabala… Naravno, to je i glazba koja totalno razgaljuje dušu. (Jedan od momenata u kojemu se to dešava jest i japanska verzija Kuće izlazećeg sunca, što ju pjeva vlasnica restorana u kojeg Hirayama svakodnevno zalazi.) Wenders je u Savršenim danima pronašao savršen omjer emocije, pa i patetike, te kontemplativnosti i uživanja u malim stvarima. Jer to jest jednostavno umijeće, odnosno umjetnost, poiesis. Znati to dijeliti s drugima, neprocjenjivo je.
Jednako tako, Wim Wenders je načinio još jednu emotivnu razglednicu voljenome mu Japanu. Sjetimo se, još 1985. napravio je film Tokyio-Ga, osebujnu posvetu mjestima na kojima se zbivaju životne pripovijesti u filmovima Yasujirōa Ozua. Ovoga puta, to je omaž onoj smirenosti života koja je ponekad na djelu u bilo kojem dijelu svijeta… ako je još preostalo tog fenomena kojeg nazivljemo svijetom. Doista, svaki novi film Wendersa, ali i najboljih mu životnih i umjetničkih prijatelja, Jima Jarmuscha i Akija Kaurismäkija, posebičan je praznik nostalgije za neki „životnim svijetom“, koji je na izdisaju.
(Prizivljemo ga jedino još imaginacijom osebujnog SNA, što je ponavljajući motiv filma, a koji nas onirički vraća zamišljanjima žuđenog, lijepog i voljenog.)
Onkraj globalizacije umjetne inteligencije, algoritma i aplikacije, Spotifyja i GP-chata, Wendersovi Savršeni dani uljuljkuju nas u užitak mraka kino-dvorane, bez auditivno-vizualnih eksplozija suvremenog, nazovi, filma. Kōji Yakusho, pak, svojom izvedbom podsjetio je na Wendersove osebujne losere poput Rüdigera Voglera, Brune Ganza ili Patricka Bauchaua. Savršen glumac za Savršene dane.
I da: „… Just a perfect day
feed animals in the zoo
and then later a movie, too
and then home…“ (Lou Reed - Perfect Day)©Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 23. lipnja 2024.
