Pokušaj satirizacije autokratskih političkih sustava
The Regime, mini-serija, UK, SAD, Netflix, 2024.
-
Složene geopolitičke situacije oduvijek su bile nadahnuće za brojna filmska i televizijska ostvarenja. Producenti su nastojali pravovremeno reagirati na goruća društvena i politička pitanja pošto je to djelima jamčilo aktualnost a time i financijsku dobit. Hladnoratovska prepucavanja primjerice desetljećima su nudila modele za brojne akcijske i špijunske filmove, a sporadično i satirične osvrte. Nakon pada Berlinskoga zida geopolitička se situacija promijenila, nestao je Sovjetski Savez, no Zapad je vrlo brzo našao nove neprijatelje u Rusiji, Kini i arapskom svijetu, odnosno u obzir su ulazili svi oni entiteti uz koje su mediji potpirivali paranoju kako bi javnost pridobili za određeni smjer vanjske politike moćnih zapadnih zemalja. Američka produkcija nikako nije mogla odžalovati raspad Sovjetskoga Saveza jer je svaki nemaštoviti scenarij ostao bez tipova likova i fabularnih šablona koje je mogao do iznemoglosti eksploatirati, ali se na kraju sabrala te ih zamijenila ruskim negativcima. Putinova agresija na Ukrajinu dala je novi zamah demonizaciji tamošnjega režima, no situacija je još uvijek poprilično svježa pa nije znatnije prodrla na film i televiziju, a The Regime (2024) je, čini se, prvi korak u tom pravcu.
HBO je s recentnom serijom, koju autorski potpisuje Will Tracey a redateljski ugledna imena Stephen Frears (Moja lijepa praonica, Opasne veze, Philomena) i Jessica Hobbes (The Crown), imao ambicije nastaviti plodnu suradnju s glumicom Kate Winslet (Titanic, Žena kojoj sam čitao, Nebeska stvorenja), koja je započela s miniserijom Mildred Pearce (2011) Todda Haynesa te vrhunac doživjela s Mare of Easttown (2021) autora Brada Ingelsbya. Naslove povezuju snažni i dobro osmišljeni te okarakterizirani ženski likovi koji se probijaju kroz krizne životne situacije, samo što je u slučaju prva dva ostvarenja kontekst bio mimetički. Mildred Pearce povijesna je drama, a Mare of Easttown smještena je u suvremeno dramsko-kriminalističko okruženje. The Regime pak koristi anitmimetičke strategije te prostorno-vremensku apstrahiranost, a u svrhu postizanja alegoričnosti i satirizacije. Ujedno je posrijedi pokušaj da se Kate Winslet okuša u nešto ležernijem i humorističnijem izdanju, koje joj pristaje, iako u aktualnom djelu sporadično upada u glumački manirizam te odveć karikira glavnu protagonisticu.U središtu razmatranja je kancelarka Elena Vernham (Kate Winslet), autoritarna vladarica imaginarne istočnoeuropske države koja ima neriješena teritorijalna pitanja sa susjednim područjima, ali i brojne unutardržavne probleme poput klasnih i političkih previranja. Političarka je ujedno vrlo teška osoba: sklona je hipohondriji i paranoji te, kako priča napreduje, postaje sve više deluzionalna. Radnja prikazuje vremenski raspon od godinu dana u njezinoj čvrstoj vladavini, tijekom koje potpada pod utjecaj različitih ljudi, ali napose nasilnoga vojnika kratkoga fitilja Herberta Zubaka (Matthias Shoenaerts), koji postaje njezin odani savjetnik a potom i suprug. Elena predstavlja emblematski prikaz diktatora koji je kapriciozan i ekscentričan te populistički usmjeren. Primjerice raskida savez sa Sjedinjenim Državama jer ne želi dopustiti eksploataciju državnih prirodnih bogatstava, a potom se okreće Kini, što pak ima pogubne posljedice po lokalnu ekonomiju. Jedno propagira – zaštitu i prosperitet radničke klase, a čini drugo – novac stečen na sumnjiv način prebacuje na inozemne račune dok se ionako bogata elita u državi još više bogati. Elenino nepovjerenje u suradnike te pretjerano oslanjanje na Zubaka dovodi do građanskoga rata te posljedično državnoga kolapsa kada se za vlast počnu boriti različite frakcije.
Serija je neosporno nadahnuta suvremenom političkom situacijom i procesima, napose sve većim rivalstvom između Sjedinjenih Država i Kine, ali i porastom autoritarnih i deficitarnih demokracija u Europi i svijetu, kao i populističkih režima. Tracey se poigrava podjednako pogubnim imperijalizmom istoka i zapada i njegovim nastojanjem da kontrolira države problematičnih ekonomija, te je u priču utkano mnoštvo referenci na suvremene geopolitičke odnose. Napose se to odnosi na situaciju u Rusiji pa u aneksiji susjednoga područja, koju čini Elenina država, uočavamo izravne reference na Putinov odnos prema Ukrajini. Autor je po pitanju različitih referenci napravio jednu svaštaru jer ostaje dojam da je štošta natrpao u priču, no bez smisla i povoda pa idejno cjelina djeluje odveć razbarušeno i nepovezano.U The Regime nešto je pošlo po krivu. Sudeći prema naslovu, djelo bi htjelo progovoriti o naravi vladanja, posebice onoga autokratskoga, no serija ne zna kojim bi putem krenula. Sudeći prema prostorno-vremenskoj apstrahiranosti, strategijama oblikovanja likova te apsurdističkim akcentima u radnji, dalo bi se zaključiti da je posrijedi nastojanje da se stvori satira. Tome doprinose i scenografsko-kostimografska rješenja, koja aludiraju na uniformiranost totalitarnih režima te također sadrže dozu karikiranosti. No cjelina sadrži malo satiričnoga jer Tracey ne zna kako suptilno i iznijansirano oblikovati satiričnu oštricu na nedemokratske političke sustave, njihove vođe te recentnu političku scenu u svijetu na kojoj se Sjedinjene Države i Kina natječu za veći utjecaj. Satira također podrazumijeva korištenje strategija humora, no one izostaju. Kako priča napreduje kroz epizode, komični se segment sve više gubi pa cjelina djeluje ponešto turobno i otužno, kao da je promašena cijela koncepcija. Tome ne pridonose niti konvencionalni redateljski rukopisi koji se odveć oslanjaju na raskošnu scenografiju koja bi trebala naglasiti raskorak u načinu života predsjednice države i njezina naroda.
Pritom je scenaristička obrada najslabija karika uratka. Likovi su odveć plošni i karikirani, gotovo nezanimljivi i beživotni. Samo smještanje radnje u neimenovanu istočnoeuropsku državu otrcani je klišej koji je toliko ofucan da nije jasno kako nekome u dvadeset i prvom stoljeću to još uvijek može djelovati kao dobra ideja. Tematski i narativno serija je nekoncizna te odveć digresivna. Priča skače kroz mjesece, narativni fragmenti pritom nisu zaokruženi niti organski povezani, često uvode novu ideju a da se prethodna nije na odgovarajući način zaokružila, čime priča postaje odveć fragmentarna te gubi fokus. Upletene su brojne teme no niti jedna nije sustavnije obrađena i razrađena pa se i na ovoj razini također gubi fokus. Neki put je manje zaista više, što stvaratelji ovoga raskošno produciranoga nereda, ne osobito promišljenoga, nikako da postanu svjesni.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. lipnja 2024.
