Scenaristički promišljeno, tematski kompleksno i glumački izvrsno
Baby Reindeer, mini-serija, UK, Netflix, 2024.
-
Napisati seriju o vlastitom traumatičnom iskustvu i pritom glumiti sebe u istoj vrlo je hrabar poduhvat, koji je učinio Richard Gadd s Baby Reindeer (2024), ograničenom serijom od sedam nastavaka, koja je u razdoblju od nešto više od mjesec dana, koliko je proteklo od premijere, postala pravi kulturni fenomen. Mnogo više od njezine (ne)kvalitete, iako se i o tome podosta raspravljalo, publici su za oko zapeli izvanserijalni čimbenici, što nam mnogo toga može reći o društveno-kulturnoj klimi u kojoj trenutačno živimo.
Prvotna najava serije na Netflixu sugerirala je da se radnja vrti oko konobara kojemu mira ne da pomahnitala stalkerica. Posrijedi je nešto što zvuči kao manje ambiciozna adaptacija Stephena Kinga, tim više što je iz najave evidentno da je progoniteljica neugledna, korpulentna, očigledno osamljena i zapuštena sredovječna žena s potencijalnim psihičkim problemima. To je mirisalo na anakroni klišej kojem u današnje vrijeme nema mjesta u ambicioznim serijalnim produkcijama. Stalkerice na filmovima i u televizijskim serijama imaju problematičnu povijest te su oduvijek prikazivane vrlo dijadno i plošno. Ili je posrijedi hiperseksualizirana i bipolarna žena poput Alex Forrest u Fatalnoj privlačnosti ili korpulentna, zapuštena, dakle neprivlačna žena u srednjim godinama poput Marthe Scott u razmatranom ostvarenju. Međutim, djelo kreće od stereotipne slike i situacije, ali je u nastavku smjelo razbija, kao što se i autor poigrava s očekivanjima gledatelja. Protagonist Donny Dunn (Richard Gadd) ne prosuđuje Marthu (Jessica Gunning) na temelju njezina fizičkoga izgleda i pojave i doživljava je kao pozitivnu osobu koja unosi promjenu u njegov život te potiče samopouzdanje. Stereotipna situacija u kojoj relativno privlačnoga muškarca proganja neprivlačna žena stoga je razbijena, a relacija između dvoje likova neprestano je obavijena velom ambivalencije pa su njih dvoje više isprepleteni nego suprotstavljeni, te je mnogo složenija nego što se to na prvu može zaključiti. Navedeno je efektno podcrtano u završnici koja nas dovodi u okrilje ciklizma te situaciju ostavlja otvorenom: hoće li Dunn postupiti kao Martha ili je riječ o smještanju u poziciju drugoga kako bi se vidjelo kako je s druge strane? Posrijedi je dvoje oštećenih ljudi, čije se nepotpunosti i neostvarenosti međusobno ukrštavaju i nadopunjuju, a Gadd je navedeno uspio scenaristički odlično iznijansirati. Pritom je veliku pomoć imao i u Jessici Gunning, koja je odlično utjelovila Marthina različita raspoloženja, napose raskorak između njezine pitomosti te iznenadnih promjena u destruktivnu silu punu bijesa. Baby Reindeer stoga nije ostvarenje o stalkanju nego o traumama te procesu suočavanja koji nikada nije pravocrtan, a riječ je o samo jednom od problema s kojima se protagonist Dunn suočava.
Serija usput odlično oprimjeruje kulturu linča u kojoj živimo. Bez obzira na (auto)biografske elemente koje pojedina priča može sadržavati, ti se čimbenici tijekom transponiranja u filmsko ili televizijsko ruho redovito podvrgavaju procesu fikcionalizacije. Kolikogod književni i televizijski likovi podsjećali na stvarne osobe ili bili nadahnuti njihovim životima, oni redovito predstavljaju fikcionalizirane entitete koji su dio svijeta fikcije te ih isključivo u navedenom kontekstu treba i razmatrati. Uostalom, odavno je prihvaćen stav da životopis autora nema nikakve veze sa značenjem djela. Međutim, pitanje stvarne, aktualne Marthe pobudilo je neviđen medijski interes – da ne kažem histeriju, pa su ljudi na temelju znakova iz serije počeli tragati za „stvarnom Marthom“ iz sasvim nepojmljivih razloga, valjda da joj se obrate ili pišu ružne komentare na njezinim profilima na društvenim mrežama, očito ni sami ne shvaćajući koja je svrha toga ili što bi time htjeli postići. Ta psihologija pomahnitaloga stada, puštenoga s lanca, koja samo čeka da se nekoga dokopa te na njemu iskali svoje frustracije, nešto je oko čega se trebamo ozbiljno zapitati, a serija neintencionalno otvara i to, vrlo poticajno pitanje. Donny Dunn ujedno biva seksualno iskorištavan od utjecajnoga televizijskoga scenarista, što vrhunac doživljava u četvrtoj, vrlo mučnoj epizodi, no zanimljiva je činjenica da javnost nije bila zaintrigirana za otkrivanje njegova pravoga identiteta. Očito je raskorak između slabijega – žene izvan moći, te jačega – muškarca na položaju moći, duboko ukorijenjen u našu kulturu. Situacija je otišla toliko daleko da je Piers Morgan napravio televizijski razgovor s navodno „stvarnom Marthom“ kako bi javnost mogla čuti i njezinu stranu priče, podilazeći time senzacionalizaciji i medijskoj histeriji. Očito mnoge strane na uspjehu serije i interesu javnosti koji je pobudila nastoje zaraditi.
.png)
Dunn se kroz seriju upliće u tri odnosa: proganjateljsku relaciju s Marthom, predatorsku sa scenaristom Darrenom (Tom Goodman-Hill) te emocionalnu s transseksualnom ženom Teresom (odlična Nava Mau), a sve su tri rezultat njegovih nesigurnosti. Jedini pozitivan odnos jest s Teresom, no postaje žrtvom Dunnovih životnih okolnosti kao i neriješenih unutarnjih prijepora. Sve tri relacije višeslojno su portretirane te zaogrnute velom ambivalencije. Pritom serija na poticajan način prikazuje društveni tretman psihički uznemirenih osoba, napose kroz Dunnove peripetije s policijom kada konačno odlučuje prijaviti obožavateljicu za uznemiravanje. Nakon što ih uspije zainteresirati za slučaj, sve se svodi na to kako Marthu udaljiti od njezina predmeta interesa, no nitko ne pomišlja da bi toj osobi trebalo pomoći.
Baby Reindeer formalno je vrlo promišljeno i dobro izvedeno djelo. Epizode imaju relativno kratko vrijeme trajanja, u prosjeku od tridesetak do četrdesetak minuta, što omogućuje ekonomičnost i dinamičnost te odmjereni razvoj tenzija. Serija ne puca na jeftine trikove nego prikazuje svojevrsnu negativnu gradaciju: lik sve više posrće pod egzistencijalnim teretom dok ne doživi svojevrsni kolaps, koji ujedno ima i katarzičan učinak. Spomenuti odnosi scenaristički su lijepo iznijansirani pa su postavljeni i razvijeni tako da likovima daju dubinu i životnost. Gadd te redateljice Weronika Tofilska i Josephine Bornebuch opredjeljuju se za nelinearan sižejni pristup pa dolazi do neprestanoga poigravanja narativne sadašnjosti i prošlosti u nekronološkoj maniri, što je funkcionalizirano s obzirom na razvoj glavnoga lika: repetitivnost u odnosu Marthe naspram njega, beznadnost, odnosno nemogućnost uzmaka iz životne klopke u kojoj se našao, što problematične relacije samo dodatno podcrtavaju. Pojedini prizori u seriji odlično su postavljeni, odnosno režirani. U spomenutoj četvrtoj epizodi Tofilska – a od tuda i izrazito mučan dojam, gledatelja postavlja u svijest seksualno zlostavljanoga muškarca koji je nemoćan oduprijeti se predatoru, a tijekom procesa zlostavljanja. U šestoj epizodi trenutak raspada tijekom nastupa također je sugestivno postavljen, a odnos boja i osvjetljenja upućuje na erupciju dugo potiskivanih frustracija. Priča uostalom jednim dijelom toliko dobro funkcionira upravo zbog formalnih rješenja kojima su autori pribjegli pa ona dodatno produbljuju tematske komplekse, karakterizaciju likova te odnose među njima.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. svibnja 2024.
