Kako eutanazirati bol koju nosi represija
17. Subversive festival 20.5. - 8.6.2024.: Kritična zona (Mantagheye bohrani), red. Ali Ahmadzadeh, Njemačka, Iran, 2023.
-
Na večeri otvaranja 17. Subversive festivala prikazan je cjelovečernji film Alija Ahmadzadeha Kritična zona – iranska priča o represiji i jednom danu u životu tamošnjeg bradatog dilera. Kao potka cijelog festa provlači se stalno prisutan otpor kapitalističkom sustavu vrijednosti koji ljude pretvara u brojke i lišava ih njihovog intimističkog postojanja. Filmovi koji će biti prikazani na ovom, vidljivo je u samom imenu kakvom festivalu, bit će hvalevrijedni naslovi iz ove i protekle godine. Ističu se Victor Ericeov gotovo trosatni esej o zločinu i nestanku umjetnika i umjetnosti Zatvori oči, zatim novi film srpskog genijalca Mladena Đorđevića (najpoznatijeg po hit filmu Život i smrt porno bande iz 2009.,) naslov Radnička klasa odlazi u pakao te kontroverzna lezbijska drama s Kirsten Stewart Ljubav i krvoproliće.
Prijeđimo na film otvorenja, Kritičnu zona. Iran je zemlja vrlo bogate filmske ali i ine druge kulture. Zemlja milenijske tradicije danas se nalazi u policijskom rigidnom islamističkom okružju, gdje je eto i snimati filmove koji se griješe o tradiciju postojećih zakona grijeh. Redatelji bivaju kamenovani i osuđivani na smrt zbog propagiranja zapadnjačkih stilova vrijednosti a žene su posve niski sloj i strojevi stvoreni za reprodukciju. Zemlja bogate kulture danas je zemlja straha i srednjovjekovnog trepeta, ali tko je ikad uspio zatrti nadu i bunt? Pokret otpora uvijek je prisutan. Tako je pokret otpora i junak ove priče, ove filmske storije koja počinje dugačkom snimkom u tunelu iz kojeg se izlazi u naoko bolji i opušteniji život, na velebne ulice Teherana. Teheran gori jer njegovi ljudi su živi temperament, a zatrti ih valjda može samo smrt.
Mladi Ahmed je lokalni diler koji dila svima, očajnim ovisnicima koji nemaju kud pa mu zaspu u krilu, prostitutkama s ulice, zapadnjački orijentiranim stjuardesama koje švercaju stranu pivu i orgazmički se drogiraju, majkama pomaže spasiti posrnule sinove turajući im u usta neke tamo tabletice poput proroka Muhameda i poput nekog tamo iranskog Rasputina.
Bradati diler vezan je za svog psa buldoga a kad odlazi u radni dan koji će postati radnja ovog filma, s njim se nježno pozdravlja. Ahmed je izgleda i zaljubljen u mladu plesačicu koja ga odbija, pa vidimo da ponekad pušta i suzu, doduše rijetko. Njegova fantazmagorična vožnja u autu koji je vođen GPS sustavom lijevo-desno ga vodi u naručje duboke noći, opijata i bludnih radnji. On peče muffine s travom pa ih krijumčari u starački dom, gdje skupa s medicinskom sestrom drogira starce i omogućuje im ljepši san s cerekom na usnama. Svi ti blasfemični prizori tragični su koliko i humoristični, a ogledavaju Iran današnjice. Represivna društva rađaju neprilagođenog i buntovnog pojedinca koji nema što za izgubiti osim svoje dostojanstvo i možda život. I sve te rabote koje Ahmed čini tako su subverzivne i kontra sistema, kontra zdravog razuma i kontra ikakve moralne ideologije. Samo takav pojedinac može neokaljano hoditi takvim iranskim sustavom, potpuno odcijepljen od društva, potpuno s glavom u torbi, jer pobogu – u Iranu žene zbog flerta kamenuju a muškarce zbog dilanja valjda linčuju ili što gore. Samo takvi režimi, ne isključujemo i ovaj naš prljavo zli pokvareni kapitalistički, rađaju neizainteresiranog i memljivog pojedinca koji napušen srlja u bolje danas, u bolju budućnost ili u gore sve i sadašnjost ili budućnost. Njemu je posve svejedno jer to je način da se eutanazira bol koju nosi represija. Tamo je glava posve neupotrebljiva, osim za nošenje na ramenima i za obavljanje svih tih prljavih rabotica poput drogiranja nečijeg djeda i bake, dilanja prostitutkama ili lažnog tješenja očajne majke posrnula sina.
I ima mi u ovome filmu toliko malo Gaspara Noea ili Tarantina, kako su neki komentari najavljivali, a ima mi opet tako puno Dostojevskog ili jednog i jedincatog Kafke koji priča o izgubljenosti i otuđenosti pojedinca unutar složenih struktura. Nije li naš Ahmed jedan obični kukac, insekt ili balegar, tako odcijepljen od svoje i tuđih sreća, nije li najljepše u filmu što mu se desilo trljanje voljenog psa o dlakavu mu nogu dok spava? Možda jest, no to je prespavao.
Ahmed je niotkud, Iran je nigdje, a bezidejnost je strašna. Nije li tako insektima, nije li tako ljudima u ludim alegorijama ili fantazmagorijama? Potreba za komadićem sreće vodi nas na razne poljane – negdje tu rastu makovi, negdje tu rastu mitraljezi koji nas kose, ne kose li nas isto tako i ti pripravci makova, crvenih kao krvava krpa kojom ganjamo bika, a bik je život sam. I ta nigdjezemska s dilerom nitkoznanovićem može se događati i u Amsterdamu i u L.A.-ju a pogotovo u Teheranu, samo što je pojam Teherana i opasnosti kakve takav život nosi sami time stravičan. Represija jede malu djecu, a također i revolucija. Kažu – dolaze nove generacije, djeca vodenjaka koji će preobraziti planet koji je odavna posrnuo. Pitam se – kako, i pobogu – kada? Island će uskoro postati Mediteran, Mediteran će preplaviti Pariz i Rim, a mi? Što će biti s nama ako smo Ahmed ili recimo njegov pas? Nije li lakše zapaliti džoint, pustiti psa da se olakša i spremno koraknuti u novi dan? I ne razmišljati o svemu ovome.
.png)
Napomena koja je vrlo bitna jest ta da je ovaj film bunkeriran u Iranu (kakvog li čuda) te da je redatelj sam doživljavao progone. Film je sniman noću i potajno bez dozvole vlasti, a sam autor Ahmadzadeh (ujedno i redatelj i scenarist i producent) gostovao je sa zanimljivim Q&A na našem vrlom Subverzivcu. U filmu glume sami naturščici i dobitnik je Zlatnog leoparda na cijenjenom Locarno film festivalu. Kuriozitet je i to da redatelj nije mogao prisustvovati toj ceremoniji jer ga nisu pustili iz matične zemlje.
A one priče da se to sve događa u nečijem drugom dvorištu odavna su pase, još od 90-ih, kad su se sve te nekakve turobne i zastrašujuće stvari počele dešavati i kod nas, u našem dvorištu.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 23. svibnja 2024.