Istinski relevantna stvarnost
Ukradena baština (Stöld), red. Elle Márjá Eira, Švedska, 2024.
-
Filmovi posvećeni indigenističkim narodima i njihovim nemalim, specifičnim problemima recentno su u porastu, čega je najpoznatiji primjerak Scorsesejev Ubojice cvjetnog mjeseca (Killers of the Flower Moon, 2023) – epski raskošan no isuviše emotivno detačiran, poncijepilatovski pokušaj pranja ruku/amnestiranja pravne države/supremacističkih tendencija beskrupuloznih opresivnih politika vlasti naspram starosjedilaca, s premekanim pristupom temi tipa: sad smo to prikazali/priznali kroz jedan jedini, singularni mikroaspekt kompleksnih povijesnih događajnosti i voilà! – pomilovani smo; kao da se svekolike rečene procesualnosti ne zbivaju i u neprestanoj suvremenosti, i to pod licemjernom krinkom pomaganja – upravo kako u rečenom naslovu pomažu Hale i ekipa.
Posvemašnje opozitan, skroman i nimalo spektakularan pak je najnoviji uradak Međunarodnog Sami instituta za film (Internašunála Sámi Filbmainstituhtta) i Netflixa – ekranizacija hit-romana Ann-Helén Laestadius Krađa, preveden kao Ukradena baština; iako izvedbeno disparatan, potkom izgledno na istom tragu kao i navedeni Scorsesejev rad. Iza premise divljačkog masakriranja sobova starosjedilačkog naroda Sami stoji, naime, ništa drugo doli uvijek ista, stoljetna – genocidna konspirativna namjera.
Redateljica Elle Márjá Eira pokušava osvijetliti ovu višestoljetnu dinamiku te se i knjiga i film bave barem trima važnim temama/motivima u fokusu: prvo – perpetualnim sustavnim tlačenjem, i putem zakonodavnih okvira prisilnom asimilacijom Samija na čitavom Sapmi području (u ovom konkretnom slučaju Švedskoj) u civilizirane društvene tekovine, kulturocidnim nametanjem uporabe službenog jezika i zabranom autohtonog jezika, vjerovanja i običajnosti; drugo – srazovima koji nastaju kada se modernost i suvremenost sukobe s tradicionalnom kulturom definiranom fiksno ukorijenjenim patrijarhalnim standardima odnosno međugeneracijskim internim samijevskim sukobljavanjima oko rodnih normi; te treće no nikako najmanje važno – kolektivnim beznađem i izazovima hermetičnih zajednica koji sve više mladih Samija vode u suicid.
Spisateljica (spretnije) i redateljica (solidno) kroz coming-of-ager prezentiraju širi sociološko-identitetski portret, pritom nastojeći postići uravnoteženi, nijansiraniji uvid u sve perspektive sukobljenih strana i njihove argumente za pretpostavljeno viđenje stvari (primjerice oko rudnika – čestog gospodarsko-ekonomsko-stvarnosnog toponima u sjevernjačkim zonama, a koji je važan čimbenik radnje i u, primjerice, aljaškoj ne više tako northern-exposure idiličnoj zajednici nove sezone True detective serijala, gdje radije postaje kako je i podnaslovljen – zemlja tmine).
Slabiji u trilerskim segmentima, pomalo mlačnog tempa bez gradacije ili eskalacije, izrazito linearan u svojoj lako čitljivoj progresiji, film je ipak neusiljeno bogat vizualnim ljepotama snježnih pejzaža (poneki jako pristali/dojmljivi kadrovi: uvodni pucanj i povlačenja okrvavljene životinje kroz snijeg; dronski prikaz mandaličnog kretanja krda) odnosno folklornih specifikuma (predaje o biekka oapmi sobovima i sablasnosti polarne svjetlosti; živopisne narodne nošnje; ali i uz švedski, korišten samijevski jezik kao estetsko-funkcionalno sredstvo za izražavanje kulturalne pripadnosti), čijem autohtonom šarmu pridonosi i velik dio naturščišne glumačke podjele (i sama spisateljica može se vidjeti u cameu u sceni pogreba), u kojoj se posebnom upečatljivošću ističe Pavva Pittja kao ujedno i najzanimljiviji lik Lasse.
Sve u svemu, riječ je o uzbudljivom iskustvu za gledatelja slabije upoznata s egzotizmima dalekog sjevera, osvježavajućoj zvučnoj kupki autohtonog jezika, miljama dalekog od sveprisutnog anglofonog narativa; a svakako i prije svega važnom naslovu upravo zbog svog aktivizma i svojih dobrih namjera kontra diskriminatorne, ksenofobne intersekcijske opresije: tematizirajući naime upravo starosjedilačku skupinu, približava ove potlačene i omalovažene narode široj publici i osvještava istinski relevantnu stvarnost.
©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 15. svibnja 2024.
