Dostojno uprizorenje života ženskog barda R&B, soul i jazz glazbe
Back to black, red. Sam Taylor-Johnson, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, SAD
-
Smrt britanske dive R&B, soul i jazz glazbe Amy Winehouse, upisala se u tragičan niz te kobne 2011. godine i s njezinih 27 godina preselila je u vječnost koju će dijeliti zajedno s jednom, jednako tako karizmatičnom, Janis Joplin, Jimom Morrisonom, Jimijem Hendrixom i Kurtom Cobainom. Svijet je zanijemio nakon prerana odlaska ovih glazbenih veličina u njihovim cvjetnim 20-im godinama. Scenarij se odvio kao po nekoj zakonitosti: čini se kako vrhunci oduvijek privlače bljeskove munja i gromova. Otići na vrhuncu stoga je i jedna od uzvišenih tema u umjetnosti koja je oduvijek zauzimala vrhunaravno i počasno mjesto u tematskoj raznovrsnosti, čineći od svojih junaka/junakinja ili antijunaka/antijunakinja paradigme djelovanja i osobnoga stila. A stil je čovjek sam, kako jednom davno reče Louis de Buffon. Što je od Amyna burna života stalo u biografsku dramu čiju režiju potpisuje redateljski iskusna Sam Taylor-Johnson, koja se u proteklom desetljeću uhvatila ukoštac s ekranizacijom mračne i toksične literature (50 nijansi sive, Milijun komadića itd.), u potpunosti će se razlistati recepcijskim odjekom i dugotrajnošću dojmova nakon početnog prikazivanja Taylorina uratka na europskom i američkom kontinentu.
Sto dvadeset dvije minute filma, kojemu je interpunkcija slaganje emocije na emociju, odmotavaju klupko Amyna bolna djetinjstva (zbog rastave roditelja), ali umjetnošću bogatoga, sa sviješću o njezinoj tješiteljskoj i ogromnoj performativnoj ulozi čiju će snagu osjetiti u bakinu pjevanju (i stilu!) i svesrdno prihvatiti kao svoj životni program. Skriti se iza riječi i tona, a istodobno se otkriti drugome, put je koji će u Amyn život dovesti mnoga uzbuđenja, ali i gorčine i razočaranja. Njezin lik, vjerno preslikan kostimografski, isplivava poput diva na glinenim nogama – sa svakim glazbenim uspjehom i afirmacijom na britanskoj, a kasnije i američkoj kantautorskoj sceni, istodobno se razbuktava intimna drama mlade žene koja će fatalno doživjeti svoj prvi ljubavni krah s Blakeom Fielderom-Civilom. Marisa Abela vrlo će uvjerljivo predstaviti grozničavu, ali izrazito empatičnu i romantičnu Amy u potrazi za muškom zakrpom svojih nepremostivih ponora u duši, koju će postupno zahvaćati val toksične ovisnosti o alkoholu. Makabrično ozračje camdentownovskih noćnih lokala dodatno će izvlačiti iz Amyna duha želju za idealnom ljubavi, čije će izmicanje iz ruku zaustavljati kapljicama votke i ubojitim koktelima. Amyna vječna i nikad utažena ljubav scenaristički je naglašena i svjesnim brisanjem majčina lika iz njezine svakodnevice, kako bi se istaknuo bakin gigantski lik (sjajna uloga Lesley Manville) u čijoj je sjeni i lik dobroćudna, ali nedovoljno autoritativna i u odgoju popustljiva oca (njegovu ulogu ležerno iznosi Edi Marsan). Filmom se reproduciraju najveći Amyni hitovi, no jedan će nagovijestiti početak njezina tiha umiranja (otuđenje u američkoj prijestolnici uz sve intenzivnije epizode o alkoholnoj ovisnosti) kojem će nakratko dati injekciju eutanazije životom – povratak nestabilnog Blakea s kojim će se uskoro i vjenčati.
Pažljivim kadriranjem istaknuta je agonija Amyna odnosa s Blakeom, također ovisnikom, koji će je gurnuti u ralje anksiozno-evazivnog odnosa iz kojega nikada neće izrasti i iskoračiti u potpunu slobodu, pa ni onda kad on dopadne zatvora zbog posjedovanja opojnih sredstava i incidentna ponašanja po noćnim klubovima. Sam Taylor na ovom se segmentu Amyna života svjesno i pomno zadržala kako bi progovorila i iz društvene odgovornosti o psihološkom fenomenu naročito prisutnom u ženskom obliku voljenja, a riječ je o ženama koje previše vole jer ljubav pretvaraju u ovisnost. Korijen je takve toksične ljubavi u nesretnom djetinjstvu te najčešće odsustvu jednoga roditelja. Jack O'Connell uvjerljivo će predstaviti površnost Blakeova evazivna karaktera i nespremnost da Amy zaštiti od destruktivnih poriva. Jedan od emocionalno najbolnijih trenutaka filma razotkrivanje je njezine upravo sulude prilagodbe Blakeovu stilu života samo kako bi zadržala cjelinu njihova odnosa. Njezine kultne pjesme – Back to black i Rehab glazbena su ekspresija depresivnih stanja i psihičkih lomova, a kadrovi u kojima se zorno prikazuju Amyne i Blakeove žudnje za tetovažama, ocrtavaju opći simbol mlađega naraštaja nerijetko sklonoga autodestrukciji (i fizičkom samoozljeđivanju), unutarnjem buntu i agresivnim ispadima koji su u svojoj biti poziv upomoć, tj. vapaj za ljubavlju.
Dok iz sivila bračne svakodnevice Amy izviruje kao Blakeova marioneta, pozornica jedina od nje stvara nepobjedivu i sigurnu Amy koju ne razara iracionalni osjećaj krivnje, no ni s tih se pet minuta slave nije mogla opušteno nositi i biti u miru sa samom sobom. Kritika žutih medija i paparazza u filmu ne može proći nezamijećena; štoviše, naglašen je i njihov poguban utjecaj (katalizatorski) na labilne psihičke strukture koje mogu završiti kobno, poput Amy koja se ni nakon djelomično uspješna liječenja više ne može adaptirati na svakodnevni život bez svoje druge polovice. Glamurozna Amy s kraja filma u suprotnosti je s likom vrckave tinejdžerice s početka filma, pred kojom je cijeli jedan život i cijela jedna glazbena karijera. I premda kroz ovu biografsku dramu izranja većinom svijet suvremene dekadencije kao izraza neke sveopće boli i ukorijenjene tuge, Amyn lik toliko je veleban, ne samo zbog umjetničke crte koju je nosila u sebi i koja je u njoj bila nenadmašna, već i zbog dobrog srca koje je znalo voljeti u skladu sa stihovima čuvene uspješnice U2: With or without you, I can't live with or without you... Ljubav je bila njezina ovisnost, a pjesma najveća utjeha. Stoga je i Amyn odlazak ne samo odlazak ženskog barda R&B, soul i jazz glazbe, prepoznatljive po melankoličnim tonovima, već i nenadoknadiv gubitak za njezinu obitelj, prijatelje, obožavatelje i čitav glazbeni svijet koji je ostao bez originalne i talentirane kantautorice.
Back to Black u cijelosti je, kad se razmotre glazbeno-vizualni, glumački i sižejni segment filma, dostojan pojave Amy Winehouse kao biografski film (koji sofisticiranim završetkom odaje počast njezinu liku i djelu), no i svi ljubitelji psiholoških studija na temu muško-ženskih odnosa u filmu mogu pronaći neke uporišne teze i dublje poglede na karakter ljubavnih veza.
Sam Taylor-Johnson očito ni ovaj put nije odoljela zovu istrage koji ju je vodio baš onako kako je i zamislila: da 122 minute filma proteknu kao 12-minutna, iz jednoga daha ispričana ljubavna priča.
©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 15. travnja 2024.
