Ruminacije i opsesije umjetnošću zaliječenih mentalista
Na Adamantu: Nitko nije savršen, red. Nicolas Philibert, Francuska, Japan, 2022.
-
„Bez kakvog velikog umjetnika ostaje ovaj svijet”, na samrtnoj je postelji navodno izjavio jedan od najvećih lujki/ luđaka svog vremena, slavni rimski car Neron.
U ime ludosti stavljene pod nazivnik patriotizma radile su se mnoge grozne stvari kroz povijest. Nije mi ih želja nabrajati, no ludost, što je to? Je li ludost kad je Nietzsche onomad potonuo zbog izmučenog konja? Je li ludost kada je davna carica rekla – ako nemaju kruha neka jedu kolače? Je li bio lud onaj Gaudi koji je izvrtao arhitekturu ne bi li sagradio Sagradu familiju koja još nije završena? Primjera je bezbroj. Je li ludost uopće živjeti u današnjem svijetu, tako lišenom racionalnosti? Ipak živimo. Je li ludost biti normalan? Mnogo pitanja, nema pravog odgovora, ili – kako se uzme.
Uhvatio se poznati dokumentarista Nicholas Phillibert pitanja koje je mnogo naprednije: kako spriječiti dehumanizaciju psihijatrije koja svoje pacijente stavlja samo pod broj i kako vratiti individualizam svakom pacijentu ponaosob?
Svi smo mi oni, svi su oni mi. Mnogo je zanimljivih i bistro racionalnih stvari izrečeno u filmu Na Adamantu: Nitko nije savršen (dobitnik Zlatnog medvjeda na Berlin film festivalu 2023.) u kojemu su glavni junaci pacijenti pariške psihijatrijske bolnice. Oni na dnevnu terapiju umjetnošću i razgovorom dolaze na Adamant, usidreni brod u pariškom centru, brod koji bezbrižno privezan na seinskom doku niti ne sluti kako gromko navale delirium tremenasa ali i racionalnih viđenja nadvisuju tišinu jedne rijeke.
Puno je više, izgleda, zanimljivih i racionalnih rezoniranja od strane onih kojima je Bog rekao – laku noć, kojima su sile nečistog razuma zavladale sviješću. Kako jedan od pacijenata, sada u remisijskoj fazi, izgovara: „Prvo liječenje medikamentima pa terapija umjetnošću i razgovorom”. Jer, tako to ide – smiriti zloduhe nemira pa onda tražiti uzroke i olakšavajuće tretmane. I da, to je ono što priprosti, pod navodnicima, mentalno zdravi puk nikako ne shvaća. Joga i fiskultura kao ni razgovor neće izliječiti najezdu šišmiša i onozemljaskih svita zla koje nadziru um u stanjima potpune rastrojenosti. To će učiniti medikamenti, a nakon smiraja glasova dobrodošlo je sve ne bi li se bolesnik integrirao u normalni život.
I opet stotine pitanja: tko kaže da je ono što oni u rasturenju mozga žive nenormalno, tko kaže da je ono što žive brojni bez F dijagnoze iole normalno i prihvatljivo? Neodgovorena pitanja, usputni nezreli odgovori. Jer zbilja, nekoć su u plemenskim zajednicama oni koji čuše glasove smatrani šamanima, šerifima, vođama. Je li im bilo lakše i jesu li danas psihijatrijske ordinacije pune negdašnjih šamana obučenih u levisice i Harley Davidson jakne?
Redatelj filma dane provodi s bolesnicima koji su sada uglavnom rekovalescenti no kako isti onaj pacijent koji je mislio da je Krist i koji je očevo najveće i jedino razočarenje jer je mentalist, racionalno sagleda: „I sada sam bolestan, nisam se izliječio, samo zaliječio“. Dok god zajednica oko nas ne bude tretirala mentalne bolesnike kao dijabetičare, kao bubrežne ili reumatske bolesnike, zauvijek će nam usprkos napretku civilizacije svijet ispunjen tim mentalistima, izgledati kao loša epizoda Leta iznad kukavičjeg gnijezda. Toliko o socijalizaciji njih, toliko o emancipaciji većine.
A kakvi su nemiri prisutni unutar psiha pojedinaca kojima je sumanut um govore brojni filmovi, jer tema je neiscrpna: Odvratnost Polanskog s odurno skrenutom Catherine Deneuve, Tri Evina lica kao ušminkani holivudski trip podvojene ličnosti u interpretaciji legendarne Joanne Woodward, zatim đavolja advokatica suvremene psihijatrijske terapije Louise Fletcher kao demonska njegovateljica Jacka Nicholsona u Letu iznad kukavičjeg gnijezda, Genijalni um u maniri Russella Crowea kao halucinirajućeg briljantnog matematičara koji je isanjao vlastite svjetove u okvirima jednostavne shizofrene dijagnoze, sjajni Kirk Douglas kao najpoznatiji društveno deklarirani luđak (ovu riječ pišem uvjetno) i genijalac koji si reže uho u jednoj od epizoda, Vincent Van Gogh, u Žudnji za životom. Umjetnost je oduvijek fasciniralo onostrano, onoracionalno i onoprijeko. Jesu li vještice kroz stoljeća bile samo luđakinje, jesu li šamani iscjeljivali sami sebe ili zajednicu, jesu li uopće mentalisti (luđaci, mentalni pacijenti) više dali ili više oduzeli ovoj civilizaciji? Nema li izuzetnih postignuća samo na krajnjoj granici racija koje je pomalo ludilo? Brojna su i vječna pitanja na koja ne želimo odgovoriti niti ja niti autor filma Na Adamantu: Nitko nije savršen.
Usidreni lijepi brod mogao je biti luksuzni restoran, no netko dovoljno progresivan i human tu je usidrio pijani brod luđaka, da kažemo onako kafanski, da kažemo onako rimbaudovski. Ako mentaliste ne proganjaju briljantne ideje koje zaduže svijet nego sumanute misli o smrti ili kraju života, jesu li dosegnuli vrhunac, jesu li dosegnuli dno? Brojna su pitanja, dvojaki odgovori. Kako je umjetnost inspiraciju tražila u svjetskim ludostima i luđacima, tako se i na Adamantu naši zaliječeni mentalisti istom tom umjetnošću liječe, rekovalensciraju i uklapaju u nastavak svog života.
A taj život uređen granicama upravo je ono što te iste mentaliste beskrajno nervira. I nisu mnogi od njih kivni na svijet i na društvo i na doktore ili nedostatak slobode. Mnogi od njih kivni su samo što nemaju mjesto na tome uređenom (uvjetno) svijetu, jer oni ne privređuju, oni uglavnom nemaju obitelji niti potomke, oni uglavnom ne komuniciraju sa svojim bližnjima.
Muriel je 60 i nešto-godišnja polaznica terapije, ona je neki luckasti glas broda, spontana, duhovita, ona komunicira naizgled poput radoznala djeteta, ona komunicira na izvana, što je grandiozan plus. U zadatku crtanja naslikat će bogomoljku s leptir-mašnom, koja čeka svog gosta da ga, naravno, pojede. Luckastost je spašavala situacije, ljude i živote, a Muriel je metafora tuge okupane u humor koji jedini istinski liječi, a tko ga se odrekao, može si reći laku noć i doviđenja.
Opsesije naoko nebitnim i strukturno idiotskim činjenicama ili situacijama ono je što čini mentalističko djelovanje nemogućim. Hipik koji svoju tugu i neuklopljenost vidi u korelacijama s brojnim celebrityjima poput Jima Morrisona ili Jamesa Deana (vjerojatno manija veličine) te izriče brojne ideje prihvatljive samo njegovoj istormentiranoj psihi: on i njegov brat reinkarnacija su Thea i Vincenta Van Goga, a slavni režiser Wenders u svom hitu Pariz, Teksas ukrao je njihovu životnu priču, priču izgubljene i deziluzionirane braće.
Brojne ruminacije i opsesije intrigiraju brod Adamant, a u očima naših junaka vidimo nevjericu od života ali i zahvalnost što su ih ti vražji glasovi pustili na miru bar za tren. Terapija razgovorom koji često prelazi u nadrealne sfere (pacijent koji ne podnosi zvukove pa nosi ogrlicu koja ga štiti od njih, pacijent koji ljude usporedi sa zvukovljem riječi te briljantno poentira da su tanki visoki muškarci poput igala sa nazubljenim vršcima a da ga bebe podsjećaju na riječ pire jer se hrane kašastom hranom), terapija umjetnošću ( filmske večeri, glazbene večeri gdje sami pacijenti sviraju i pjevaju, likovne radionice), terapija radom (na brodu drže svoj kafić te sami vode financije), sve potpadaju pod nazivnik terapija humanošću, koja toliko nedostaje u današnjem konzumerističkom svijetu. Brzina novovjekog života pogubna je za te krhke duše (kako jedan pacijent kaže – svi smo mi nevjerojatno krhka bića) a kada još upadnu pod određenim F brojem u sustav nečijih matematičkih jednadžbi, oni se gube. Terapije raznobojnim pilulama da se zaboravi da si podanica cara i da nisi slobodna, terapija razgovorčićem s uvijek zauzetim psihoterapeutom koji je često (čast izuzecima) i sam u svom isanjanom svijetu, svodi te pacijente na matematičku koliziju velebnih htijenja i loših rezultata.
„Praznina nije loša, jer gdje bi padale sve te slike da u sebi ne nosimo brojne praznine?”, tako se na početku pita autor filma. Kroz prolaske godišnjih doba brod je isti, miran i usidren, a njegovi rimbaudovski pijani luđaci zaliječeni ali uvijek nespokojni. Jer, tko zna što nosi sutra? Mogu li se oni uopće uključiti u jedan posve normalan život? Na njihovim izmučenim licima i staklenim skenirajućim pogledima iscrtavaju se razočaravajući odgovori. Hoće li dehumanizacija pojesti i ovaj brod koji je utočište slobode za pijane luđake? Hoće li ipak sretno pjevati i svirati u nova svitanja, prividno slobodni, prividno zdravi? Možda njihove iluzije nisu samo iluzije.
Možda je njihov bijeg veliki bijeg negdje gdje ne mogu biti povrijeđeni. Sigurno utočište. Ako ukinemo sve brodove, gdje će ploviti njihove pijane misli? Neće li onda gacati tu Seinu preko vrata i prepustiti se vječnom smiraju? Stotine pitanja, nemušti odgovori. Hoće li društvo ikada biti spremno na emancipaciju prema pijanim luđacima? Strah će ih uvijek sprječavati, no vrijedi se ipak nadati. Nada umire posljednja.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 10. travnja 2024.