Mukotrpna i tegobna bitka protiv mizoginije ruralne Indije
To Kill a Tiger, red. Nisha Pahuja, Kanada, Netflix, 2022.
-
Na ovogodišnjoj je dodjeli Oscara kanadski dokumentarac To Kill a Tiger (2022) redateljice Nishe Pahuje izgubio u kategoriji najboljega dugometražnoga dokumentarnoga filma od ukrajinskoga ostvarenja 20 Days in Mariupul (2023) Mstyslava Chernova, koji se glasačkom tijelu učinio aktualnijim. Ratna problematika u Ukrajini za američku je publiku egzotična kao i rodno i seksualno nasilje u Indiji, kojim se bavi ostvarenje Pahuje – pripada nekom drugom svijetu koji je na zemljopisnoj karti nemoguće nabosti. Razlika je u tome što je rat medijski bolje popraćen od prava žena pa je time Oscar otišao u ruke razvikanijega naslova, iako također dobroga i poticajnoga. Redateljica Pahuja nastavlja se baviti tematikom koju je također obrađivala u prethodnom i hvaljenom ostvarenju The World Before Her (2012), a posrijedi je položaj žena u suvremenoj Indiji te izazovi s kojima se suočavaju. Recentno je ostvarenje doživjelo dobru festivalsku recepciju te je osvojilo nekoliko nagrada.
To Kill a Tiger naslov je dobio prema narodnoj poslovici koju pri završetku filma govori Ranjit, otac djevojčice koju su trojica maloljetnih suseljana silovala kada je imala trinaest godina, iskoristivši priliku nakon seoskoga svadbenoga slavlja. Njime se referira na dugotrajnu, mukotrpnu i tegobnu bitku roditelja za pravdom u kontekstu indijskoga pravosudnoga sustava, ali i neprijateljski i tradicionalno nastrojenoga društvenoga okruženja. Tigar je snažna i opasna životinja pa borba s njom iziskuje veliku hrabrost i umješnost, a napose energiju. Inače su grupna silovanja djevojčica i djevojaka vrlo učestala u Indiji te predmetom brojnih medijskih izvještavanja pa je posrijedi praksa koju je do sada bilo nemoguće iskorijeniti, a policijske i pravosudne institucije nisu pokazale preveliku sklonost u njezinu rješavanju unatoč zakonskim obvezama.
Pahuja slučaj koji se odigrao u istočnoj indijskoj državi Jharkhand uzima kao egzemplaran za stvarnost brojnih indijskih djevojaka i djevojčica, ali s jednim bitnim izuzetkom. Obitelj žrtve stala je na stranu svoga djeteta te se odlučila boriti za pravdu, što istodobno predstavlja presedan i nimalo lak zadatak. Postupak farmera Ranjita nije karakterističan za glave obitelji u ruralnim predjelima ove zemlje. Žrtve su obično primorane udati se za napadače jer seoske starješine na taj način rješavaju eventualne konflikte u zajednici. Ranjit je unatoč savjetu starješine i suseljana slučaj odlučio prijaviti policiji te je usprkos njezinoj inertnosti uspio doći do suda. Posrijedi je društvo koje naglasak stavlja na zajednicu i njezine vrijednosti i prava, a ne na prava pojedinca te očuvanje njegova tjelesnoga integriteta, pa je i stoga očev postupak naišao na veliko negodovanje.
To Kill a Tiger polaganim ritmom secira put do pravde koji je u konačnici i na veliko iznenađenje rezultirao optužbom trojice mladića na višedesetljetnu zatvorsku praksu, a indijske udruge civilnoga društva nadaju se da će presuda pozitivno utjecati na naredna procesuiranja ovakvoga tipa zločina. Djelo postavlja naraciju linearno-kronološki kako bi predstavilo nedaće procesa s kojima je obitelj bila suočena na svakodnevnoj bazi. S jedne strane postoji potreba za pravdom, a s druge strane stoji zajednica s vlastitim normama i regulama. U njihovim se očima Ranjit opredjeljuje za individualistički pristup te je time njegovoj obitelji prijetila marginalizacija u zajednici, koja se mogla negativno odraziti na njihovu egzistenciju. Pritom se To Kill a Tiger kloni bilo kakve egzotizacije te nastoji materijalu pristupiti mimetički i neposredno. Kamera nepristrano prati etape procesa koje su prošarane izjavama oca i majke, suseljana, pravnika i pripadnika sektora civilnoga društva. Sporadično ostvarenje zna odlutati i u lirizam, što ga donekle udaljava od izravnosti i oporosti.
Redateljica nastoji ostvariti višeslojan portret pa u razmatranje uzima različite strane i njihove međusobno sukobljene poglede na situaciju. Središnje mjesto zauzima Ranjitova obitelj, napose kći, žrtva zlostavljanja. Pahuja osobit naglasak stavlja na ocrtavanje odnosa oca i kćeri koji je iznimno prisan pa i Ranjit kaže da je njoj podario svu ljubav te da ništa nije ostalo za drugu djecu. Naspram njih postavljen je seoski kolektiv s kojim su u zaoštrenim odnosima i koji smatra da bi se spor trebao riješiti brakom, kao i da mladići nisi krivi za svoja zlodjela. Kao medijatori pojavljuju se udruge civilnoga društva koje se bave pravima žena. Pritom je uočljiv jedan intrigantan detalj. Dva su predstavnika tih udruga, koji se ponajviše pojavljuju u ostvarenju, muškarci, što predstavlja poticajan komentar na indijski patrijarhat te ruralnu mizoginiju. Očito bi opasno bilo da žene pregovaraju u seoskim predjelima o pravima drugih žena. Četvrta strana, uključena u problematiku, su policija i pravosudni organi. Kroz taj koloplet često konfliktnih čimbenika ocrtava se mučna problematika rodnoga i seksualnoga nasilja na koju djelo nastoji upozoriti. Pritom film dobro ocrtava gradaciju negativnoga odnosa prema Ranjitovoj obitelji: sve počinje s uvjeravanjem o nužnosti braka, a završava otvorenim i nimalo bezazlenim prijetnjama koje dovode u opasnost život i imovinu.
Pahuja je najbolja kada podcrtava narav hostilnoga okruženja. Seoske žene primjerice smatraju da je žrtva kriva te da je obitelj treba spasiti od sramote tako što će se opredijeliti za bračni savez sa zlostavljačem. Odvjetnica silovatelja implicitno sugerira da je sama kriva: djevojčica se tijekom noći nalazila bez roditeljske pratnje s mladićima te da u Indiji ona ne vjeruje niti vlastitom sinu. Drugim riječima, žena je sama kriva za ono što joj se dogodilo jer je očito izazivala neprimjerenim ponašanjem. Djelo nikada otvoreno ne postavlja pitanje, ali ono se cijelo vrijeme provlači: što bi se dogodilo da se muškarce počne odgajati tako da žene ne smatraju objektima koje se može iskoristiti kada se nekome prohtije?
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. ožujka 2024.
