Savršen okus pod nepcem ljubavi
Okus ljubavi, red. Anh Hung Tran, Francuska, 2023.
-
.jpg)
Ovogodišnji francuski kandidat za filmsku nagradu Oscar, Okus ljubavi redatelja Trana Anha Hunga, koliko je samo iznenađenje (u utrci s popularnijom Anatomijom pada Justine Triet), toliko je i potvrda o uvijek intrigantnom filmskom žanru uspješnica o hrani, poput svojevremeno nagrađivane Babettine gozbe Gabriela Axela iz 1987. ili pak Čokolade Lassea Hallstroma iz 2000., u kojem je jednu od glavnih uloga igrala slavna Juliette Binoche.
I dok je kao vrsna slastičarka u Čokoladi svojim kulinarskim umijećem pokorila puritanski mentalitet male sredine, u Okusu ljubavi nadilazi gastronomsku priču suptilnim zaronom u intimu odnosa sa strastvenim gurmanom Dodinom (igra ga uvjerljivi Benoit Magimel) za kojega kuha u zadivljujućoj sinergiji već dva desetljeća na idiličnom ladanjskom imanju francuske aristokracije s kraja 19. stoljeća. Film Trana Anha Hunga jedan je od onih koji će silno privući ljubitelje francuske povijesti, likovne umjetnosti i nadasve memoarske proze senzibilnoga prozaista Marcela Prousta, koji će u svome čuvenome ciklusu romana U potrazi za izgubljenim vremenom oživjeti francusko društvo 2. polovice 19. st. Ta tipična plemićka sklonost hedonizmu i dokolici predstavlja temeljni vizualni identitet i Okusa ljubavi u kojem sve vrvi od strasti mirisa i okusa s jedne strane, i smirene konverzacije te suzdržanih osjećaja profinjenih likova s druge strane. Oživljeno vrijeme plemićke bezbrižnosti, jedne 1885., sugestivnim je filmskim jezikom zaustavljeno i usporeno dugim kadrovima kako bi se izbliza moglo minuciozno zaviriti u kulinarska umijeća Eugenie (igra je, stopljena s ulogom, Juliette Binoche) i Dodina. Ono što je francuski književni teoretičar Roland Barthes označio pod užitkom čitanja u svojoj knjizi Užitak teksta (1973.), analogno je užitku promatranja krajnje naturalistično osmišljenih, dominantno krupnih i blizih planova koji autentično dočaravaju tipične značajke francuske gastronomije u najširem smislu te riječi. Temu hrane logično nadopunjuje i enološka priča o čuvenim francuskim vinima burgundske tradicije. Glumački se par i više nego uspješno snašao u kuhinji, budeći u gledateljima sve životne sokove, sinestezirajući ih u jedan pojam više estetike koji poziva na njegovanje osjećaja za lijepo i sofisticirano, kao nešto što oplemenjuje životnu svakodnevicu, pa bi se na film u cijelosti moglo gledati i kao na neku vrstu domoljubna omaža francuskoj kulturi življenja.
Okus ljubavi lišen je nekoga većeg zapleta, no upravo je ta namjerna defabularizacija istaknula umjetnost francuske kuhinje 19. st., decentnu pojavu radošću ispunjene Eugenie, strastvenoga Dodina, kojega prijatelji odmilice krste Napoleonom kulinarske umjetnosti, i ljupke djevojčice Pauline koja tek treba postati umjetnicom lonca, stoga u ulozi iznimno talentirane asistentice i pomno slijedi naputke svojih uzora. Iza priče o hedonističkom načinu života francuskoga plemstva 2. pol. 19. stoljeća pred očima se gledatelja nenametljivo rastvaraju vrata ljubavi koja je neprestano u nekakvu nastajanju, a čiji sporogoreći karakter podržava blago evazivna Eugenie naspram dirljivo anksioznom Dodinu koji strpljivo čeka njezino „da“ u najzrelijim godinama života. Gledatelji skloni dubljoj introspekciji i analizi međuljudskih odnosa, u razotkrivanju ljubavi dvoje pasioniranih gurmana koji su navikli živjeti za druge pobuđujući u njima užitak hranjenja, mogu pronaći mnoge ponuđene odgovore na pitanje što ljubav jest, a što ljubav u svojoj biti nije i ne može biti. Eugenie je predstavljena kao žena koja se izborila upravo svojom strašću kuhanja za osobnu slobodu, kao rijetko koja žena onoga vremena, i zadržala je u odnosu s Dodinom i kad su javno objelodanili pred drugima namjere o zajedničkom životu. Svjetlosno pretapanje u filmu postupno će najaviti događaje koji će prekinuti očekivane kolorističke prizore angažmana dvoje predanih kuhara u uzbuđenju nastanka delicija bez kojih njihov kružok ne može zamisliti okupljanje oko stola.
Trpeza francuskih plemića ujedno je i mjesto njihova susreta i svega onoga što takva druženja donose sa sobom: neopterećena muška čavrljanja o koječemu i traženja povoda za nekakva buduća slična okupljanja. Dodin će na sve češće pobolijevanje Eugenie, popraćeno iznenadnim nesvjesticama, reagirati panično, no spremno da sa svom strašću pripremanja hrane vrati svoju dugogodišnju suputnicu u primjerenu kondiciju. Benoit Magimel se u ulozi gorljiva obožavatelja Eugenie, i kao kuharice i kao žene, izvrsno snašao, prenoseći na platno žudnju koja uvijek teče prema njoj, očitujući pri tome i istinu o muškoj ulozi u ljubavnome odnosu: muškarci su oni koji štite, vole i uvijek iznova čeznu za odabranicom svoga srca, a voljena žena samo takva muškarca može nagraditi svojim poštovanjem. Dodin je znao kako je savršen završetak dana s Eugenie ujedno i novi početak svakoga idućeg dana, jer ljubav nikada ne prestaje. Idiličan prikaz harmonična reciprociteta u ljubavnom odnosu uokviren je divnim obrisima krajobraza (u ulozi filmskoga jezika) u kojima je Eugenie pronalazila vječno sunce svoje životne inspiracije. Koliko će njezin svjetonazor i svijetao pogled na život jednoga dana biti od krucijalne važnosti za samoga Dodina, ostavljeno je strpljivu gledatelju da promatrajući upije, kao što se pomno pamti tekst kakva recepta ne bi li se u konačnici realizirao savršen okus pod nepcem.Romantično-povijesne koordinate Okusa ljubavi začinjene su molierovskom satirom francuskog društva 2. pol. 19. stoljeća, uronjenog u skrivenu dekadenciju, pretjerani hedonizam i socijalnu izoliranost, što filmu pridaje i komponentu društvenoga kriticizma kao poveznicu s današnjim vremenom koje je neminovno u naslijeđe primilo ostatke jednoga vremena ugasloga u povijesnim previranjima, a sačuvanoga u iskri žerave koja uvijek može glavnjom planuti i „zapaliti čitav svijet“. Poraz francuskih ideala o jednakosti, bratstvu i slobodi, nakon sloma Francuske revolucije, čitavom je 19. stoljeću ostavio gorak okus u ustima, izazvavši svjetsku bol koja i danas traje.
Ipak, glavni aktanti filma koliko god su svoj život podredili pretjerivanju za druge, sklone megalomaniji (dokonim prinčevima , pasivnim aristokratima i bogatim zemljoposjednicima), lice sreće prepoznali su u nesebičnu darivanju, obostranoj požrtvovnosti i razumijevanju granica osobne slobode kao temeljnoga pokretača svakoga ljudskog djelovanja.
©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 14. ožujka 2024.
