Uvjerljiv prikaz društvene, političke i ekonomske erozije autokratkog režima
Bobi Wine: The People`s President, red. Moses Bwayo, Christopher Sharp, UK, SAD, Uganda, 2022.
-
Robert Kyagulanyi Ssentamu ili, kako glasi njegovo umjetničko ime, Bobi Wine, ugandski je pjevač i glumac koji je odrastao u siromašnim slamovima glavnoga grada Kampale, a s vremenom je postao jedno od najpopularnijih imena lokalne glazbene scene. Njegova prijemčiva glazba povezuje različite žanrovske tradicije te utjecaje, primjerice reggae, dancehall, afrobeat i kidandali, što mu je priskrbilo veliku slušateljsku publiku. Međutim, Wine se nije zadovoljavao samo zabavljačkom ulogom, nego je želio da njegovo stvaralaštvo potakne slušatelje i na intelektualno rezoniranje te promjenu društvene svijesti pa je zarana u riječi svojih pjesama počeo unositi društveno i politički angažirane elemente. Naravno, na ovom mjestu treba razumjeti i ugandski politički kontekst. Aktualni predsjednik i Wineov zakleti neprijatelj Yoweri Museveni na vlasti je od 1986. godine, od kada iznova osvaja nove predsjedničke mandate. U dva je navrata parlament mijenjao ustav kako bi se pomaknula dobna granica do koje osoba može vršiti predsjedničke dužnosti da bi se Museveni mogao ponovno kandidirati. Nijedni izbori nisu protekli u demokratskom ozračju te postoje opravdane sumnje da su pokradeni u korist dugovječnoga državnika koji autokratski vlada državom te, kako to kaže u dokumentarcu, drži odgovornima za pokušaj njegove sabotaže „strane elemente te homoseksualce“. Uganda je time nedemokratska država vrlo raširene korupcije te lišena slobode izražavanja, a u svemu podložna hirovima jednoga čovjeka te neokolonijalno vezana uz zapadne sile koje joj šalju veliku financijsku pomoć, što također otvara pitanje načina njezina korištenja.
Bobi Wine je u jednom trenutku shvatio da društveno i politički angažirana glazba nije dostatno oružje pa je odlučio osobno zakoračiti u političku borbenu arenu, kandidirati se za predsjednika Ugande te veliku popularnost kapitalizirati u političkoj utrci kako bi napokon svrgnuo s vlasti nezamjenjivoga Musevenija. Dokumentarni film Bobi Wine: The People`s President, koji potpisuju Christopher Sharp i Moses Bwayo, predstavlja višegodišnju kroniku ovih nastojanja, odnosno prvo ulaska u svijet politike putem osvajanja mandata u parlamentu te potom pokušaja na izborima 2021. godine da postane novi predsjednik. Djelo je snimljeno u ugandsko-britansko-američkoj koprodukciji još 2022. godine, kada je premijeru imalo na filmskom festivalu u Veneciji u programu izvan konkurencije. Potom je u ograničenu kinodistribuciju krenulo na ljeto 2023. godine, što mu je uz kritičarske pohvale priskrbilo i ovogodišnju oskarovsku nominaciju za najbolji dugometražni dokumentarac.
Christopher Sharp i Moses Bwayo ostvaruju ambiciozan zahvat u građu jer djelo prati Winea kroz nekoliko godina, a pritom ugandsko društvo sagledava kroz više dimenzija. U središtu razmatranja je nastojanje pojedinca da djeluje za dobrobit zajednice, a putem toga ocrtava se šira slika ugandske političke i društvene scene. Politički kontekst ogleda se u protudemokratskim procesima te političkom mentalitetu države kao i odnosu stranaka, te na koji način on instrumentalizira sudstvo i policiju u vlastite, često po zajednicu negativne svrhe. Film uspijeva uvjerljivo pokazati društvenu, političku i ekonomsku eroziju koja je posljedica autokratskoga režima te podcrtava paralele sa sličnim iskustvima iz drugih afričkih država. Pritom ne secira pozadinu oblikovanja diktatorske figure te koji su društveno-ekonomski i politički procesi omogućili pojavu plodnoga tla za takvu uzurpaciju moći, nego naglasak stavlja na trenutačne trendove u Ugandi. Društveni kontekst se pak ponajbolje vidi kroz šetnju gradskim ulicama i provincijskim predjelima države, gdje se uočava siromaštvo, nerazvijenost infrastrukture te sveopća nebriga vlasti o narodu, što je dodatno podcrtano pandemijom COVID-a koja je također uslijedila tijekom snimanja materijala za film.
Djelo se koristi standardnom metodom intervjua, no ne u prevelikoj mjeri, jer nastoji djelovati neposredno i izravno te pomalo ostaviti dojam aktivizma i sirovosti pristupa. Stoga kamera često prati pjevača/političara kako boravi među ljudima, u gradskim slamovima te ih nastoji mobilizirati za promjene, a dinamizam borbe kontrapunktiran je intimnim obiteljskim trenutcima u kojima se supružnici bodre. Navedeno se isprepliće s ulomcima stranih vijesti te situacijama koje kamera neplanirano bilježi – poput pokušaja atentata i sličnih stranputica. Nasilje i politička borba nerazdruživo su povezani, što redatelji uvjerljivo pokazuju kroz niz napada na Winea i njegove političke suborce, od kojih su mnogi završili s ozbiljnim ozljedama te su bili izloženi zlostavljanjima u vojnim zatvorima.
Autori putem stroge linearnosti nastoje uhvatiti niz trenutaka u vremenu koji su bitni u političkom razvoju Bobija Winea a pritom malo objašnjavaju osobnu i povijesnu pozadinu – za pretpostaviti je stoga što žele ostaviti dojam izravnoga sudjelovanja u trenutačnim zbivanjima kako bi naglasili kaotičnost političke situacije. Wine je prikazan kao karizmatična osoba koja se kroz tih nekoliko godina preobražava u političara i dobroga govornika koji je sposoban mobilizirati mase pa budi zazor kod diktatora. Iako neosporno bitan pokretač društveno-političkoga otpora, prikazan je u krajnje pozitivnom svjetlu, a njegov portret lišen je ikakvih kontroverzi.
Bobi Wine: The People`s President poticajna je kronika zemlje koja se urušava pod teretom diktature te problema s kojima se suočavaju oni koji se usprotive režimu. Cjelina ostavlja dojam da su autori nastojali što više snimljenoga materijala unijeti u djelo pa je ona u konačnici ponešto predugačka. Da traje kojih tridesetak minuta kraće, film bi bio dinamičniji i koncizniji, lišen ponavljanja suvišnih prizora.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. ožujka 2024.
