Savršen spoj filmske priče s likovnom umjetnošću
Na selu (Chlopi), red. DK Welchman, Hugh Welchma, Poljska, 2023.
-
U svijetu suvremene kinematografije ime bračnoga para Welchman nije nepoznanica. Nakon animirane uspješnice o životu čuvenoga flamanskog slikara Vincenta van Gogha (Loving Vincent, 2017.), koja je svojevremeno bila nominirana za Oskara, Dorota Kobiela i Hugh Welchman potpisuju novi scenarij i režiju za animiranu dramu Na selu, snimljenu prema romanu Seljaci nobelovca Wladyslawa Reymonta.Na selu je po svemu začudno filmsko ostvarenje (poljski kandidat za nagradu Oskar), strukturalno savršen spoj filmske priče s likovnom umjetnošću. Poznat je podatak da je u film utkano 56 tisuća slika koje su animacijom oživjele poljsko selo s kraja 19. st. I premda se film razlistava poput slikovnice, prateći ritam godišnjih doba i konturirajući obrise svakodnevice seoskoga načina života, ono što tematski donosi pred gledatelje daleko je od bajke i klasičnoga hepienda. Seoska djevojka Jagna (glumi je nadasve autentično Kamila Urzedowska), Bogom obdarena iznimnom ljepotom nimfe i izraženom sposobnošću za likovni izraz, uzalud mašta o nekom svijetu u kojem bi mogla ostvariti sve svoje duhovne aspiracije i idealnu ljubav, pa će se vrlo brzo zateći u vrtlogu pogrešnih roditeljskih odluka kako bi se njezinom udajom za obudovjela starca Boryna, ugledna člana seoske zajednice, osiguralo šest jutara zemlje. Filmska jesen i zima drže potisnutima sve one pritajene strasti seljana i njihovu zavist uperene prema Jagni, koja će brzo podleći mentalitetu prodaje ženskoga djeteta u patrijarhalnom sustavu. Animirano se vjenčanje doima, iz Jagnine perspektive i ostalih djevojaka, poput korske tužaljke za nečim dalekim ili idejno mrtvim, no ubrzo će biti zamaskirano voltom i votkom kako bi život mogao teći dalje svojim uobičajenim tijekom.
Jagna će buntovno pružiti otpor roditeljima i kazniti ih što joj nisu omogućili pravo odabira, no upravo će je taj opravdani gnjev odvesti u moralnu propast kad povjeruje udvaranjima Borynova oženjena sina Anteka s kojim će ostvariti onaj toliko žuđeni bijeg od okrutne stvarnosti, ma što god seljani selektivno naklapali o, primarno, njezinoj dekadenciji. U svijetu muške dominacije Antek je, dakako, pošteđen ogovaranja. Štoviše, predstavljen je tek žrtvom zavođenja fatalne seoske djevojke. Ekspresionizam se u filmu ostvaruje dosljedno i troslojno, počevši od uvažavanja onoga prvotnoga, tj. književnoga, naznačenim generacijskim sukobima u romanu Seljaci Wladyslawa Reymonta da bi se nastavio onim likovnim, prepoznatljivim po sugestivnom koloritu, na granici s fovističkom izražajnošću, a filmski je ekspresionizam upotpunjen onom neuralgičnom točkom sukoba između oca i sina zbog Jagne i auditivno dočaran asocijativnom glazbenom matricom. Od filmskoga Anteka (suživljena gluma Roberta Gulaczyka), na podsvjesnoj razini, očekuje se najviše borbe i angažmana, no kako vrijeme odmiče, tako se i vizija njega kao viteza koji će spasiti Jagnu od sela i sudbine, polako rastapa u žabokrečini puke muške strasti, povrede institucije vlastita braka i nepoštovanja svoje obitelji.
Romantični ljubavni trokut, stamen zbog strasti skrivanja, s kopnjenjem snijega i dolaskom proljeća ući će u dramatičniju kulminaciju koja se poklapa i sa sociološkom dramom poljskog sela kojemu bahati vlastelini hoće oteti lokalitet Vučjega dola i nastaviti sa sječom šuma, čemu se odvažno suprotstavlja gorljivi Boryna, spreman i umrijeti u tome sukobu. I premda će se Antek u toj borbi karamazovski slamati, ipak ubije očeva napadača te uskoro završi u zatvoru nakon ugušene pobune seljana. Ta borba s vjetrenjačama unijet će u selo nemir, strah i očajničku potrebu za većim zgrtanjem novca, što će razotkriti svu njegovu podijeljenost i raslojavanje. Iskustvo tamnice udaljava Anteka od Jagne, a žena iz sjene, njegova supruga Hanka, Borynim zalaganjem biva zaštićenom i materijalno zbrinutom te postupno počinje isplivavati kao dominantna žena koja će svome mužu odvažno i verbalno objelodaniti pravu istinu o njemu samome. No, koliko je pojedinac nemoćan u toksičnu okruženju, i kako je teško „igrati svoju igru“ u poživinčenoj masi koja ne trpi izdvajanje nego uhodanu prosječnost i očekivano ponašanje u skladu s plemenskim zakonitostima, dočarat će animirano žarko ljeto i obratna zbivanja u vrijeme žetve. U skladu s onom biblijskom kako će Gospodin sve po plodovima prepoznati, tako će i četvrti dio filma donijeti očitovanja karaktera i neka razrješenja. Hanka će žeti oprostom, seljani uhodanim obrednim kamenovanjem, Antek nemogućnošću kajanja, a Jagninu sudbinu u punini treba doživjeti gledajući u njezine origamije duha: u papiru izrezane ptice što žude za slobodnim letom, a kojim je ispunjala svoj dom u trenutcima tjeskobe. Simbolika Jagnina imena ni u filmu ne može proći nezapaženo – ipak, koliko god njezina pojava izazivala empatiju gledatelja, toliko scenaristička paleta svih njezinih postupaka ostavlja prostora za raznolike interpretacije.
Jedno je sigurno: bračni par Welchman i umjetnici koji su radili za ovaj film uspjeli su, metodom sinteze umjetničkog izraza u jednu filmsku simfoniju, zaroniti dublje u fenomen egzistencijalnoga bitka, s naglaskom na položaj individue u zajednicama koje nameću svoja nepisana pravila ponašanja, gurajući je nerijetko pod „čekić i nakovanj“ složenih odnosa i mnogobrojnih iskušenja. U rašomonu ljetnoga pljuska (koji asocira na potopne vode i snagu nove, krštene vode – vode koja pere sve grijehe ), ekspresivno predočenog crno-bijelim kontrastiranjem, tj. humaniziranim pejzažem, je li ikome istinski srce zadrhtalo za Jagnom, ostaje na gledatelju da u otvorenosti svih mogućih tumačenja do kraja i vizualizira.
©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 5. ožujka 2024.
