Normativne klasifikacije povijesnih filmskih teorija

Thomas Elsaesser, Malte Hagener: Teorija filma: uvod kroz osjetila (Film Theory: An Introduction Through the Senses), Akademija dramske umjetnosti, Hrvatska sveučilišna naklada, urednik Goran Pavlić, prijevod Tihana Klepač, 2015.

• Na 272 stranice, s dizajnom, prijelomom i grafičkom pripremom Roberte Bratović i Maše Poljanec (a.k.a. Oaza), na tržište stiže dopunjeno izdanje nezaobilaznog, antologijskog naslova Thomasa Elsaessera i Maltea Hagenera Teorija filma: uvod kroz osjetila, opremljeno brojnim fotografijama i sugestivnom naslovnicom s koje poput kakvog svojevrsnog impresarija ili vodiča promatra Buster Keaton (iz filma Buster detektiv / Sherlock Jr., red. Buster Keaton, 1924.) koji vlastitom opusnom anti-uniformnošću kao da insinuira/nagovještava da je riječ o ujedno znanstveno fundiranom ali i jednako tako i pomalo neočekivanom (očuđenijem i izmještenijem) pogledu na normativne klasifikacije povijesnih filmskih teorija.

  Autori, naime, artikulirano, utemeljeno i potkrijepljeno relevantno postavljaju i sistematiziraju svoje teze kreirajući novu teorijsku struju/gledište/perspektivno očište; opažajno inovativnu no čitateljstvu iznimno poticajno-zavodljivu, populistički plodnu i privlačnu knjigu, u kojoj opažajno neizostavnu interakciju filma i gledatelja definiraju bazno vizualnom paradigmom, usput neizostavno sintetički mapirajući progresivnu interpretativnu povijest i mislioce slikopisne umjetnosti – od primjerice one neorealističke, modernističke, filozofske, psihoanalitičke, neurološke pa sve do revolucionarne suvremene ere digitalizacije (s defileom imena poput Bazina, Bahtina, Deleuzea, Foucaulta, Kracauera…).

  
  
  
  Rečena paradigma u gledatelj-film interakciji pritom se poimence odnosi na metaforičke algoritme ekrana kao okvira – prozora (otvaranjem svjetlu, simbolizira sposobnost primanja) i vrata/praga (simboli prijelaza i prolaza iz jednog svijeta u drugi, iz vanjskog u unutrašnje, aluzivno mamljenje da ga prijeđemo), zrcala/lica (noumenalni aspekt iluzije i varljivosti očitovanja), oka/pogleda i mozga (intelektualna opažajnost), kože i tijela/dodira (odvajkad zaziva umjerenost i ne prepuštanje poročnostima izvanjskog); uha/zvuka i akustike prostora (upravo iz efekta ritmičkih vibracija zvuka, metafizički, rađa se klica pojavnog odnosno osvještavanjem ušne svjetlosti – percepcije vlastitog unutarnjeg zvuka, induciramo spoznaju), a interpretirana je kroz filmove poput Prozora u dvorište (Rear Window, red. Alfred Hitchcock, 1954), Persone (red. Ingmar Bergman, 1966) ili Vječnog sjaja nepobjedivog uma (Eternal Sunshine of the Spotless Mind, red. Michael Gondry, 2004), među ostalima. Nastala kao proširena verzija predavanja s amsterdamskog sveučilišta renomiranih autora Elsaessera i Hagenera, Teorija filma: uvod kroz osjetila pristupačnim jezikom suvereno vodi kroz spekulativne, varijabilne konstelacije teoretskofilmskih putešestvija, umješno reorganizirajući i klasificirajući kulturalno-estetska uzajamna prožimanja filma i njegovih recipijenata te svime navedenim svakako prezentira originalan, stimulativan i ponajprije relevantan vodič zainteresiranim čitateljima – jednako studentima kao i profesorima, odnosno filmofilima per se.

  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 25. veljače 2024.

Piše:

Katarina
Marić