Od leptirića u trbuhu do rušenja svjetova
Udar sreće, red. Woody Allen, Francuska, 2023.
-
Udar sreće Woodyja Allena jubilarni je njegov film, 50. u nizu, premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji. Što očekivati od svjetski priznata filmaša u jeseni života, koji je stekao kultni status vrsna redatelja, scenarista i glumca, prepoznatljiva po osebujnu humoru i satiričkom pogledu na stvarnost?
Woody Allen među onim je umjetnicima čija strast za istraživanjem života nikada ne prestaje, što je svjetskom filmu podarilo nezaboravne uratke u njegovoj karijeri dugoj pola stoljeća. Tko ne pamti njegov Manhattan snimljen 1979., Annie Hall iz 1977., Purpurnu ružu Kaira (1984.) i ostala respektabilna filmska ostvarenja?
S Udarom sreće kao da je htio podsjetiti poklonike svoje umjetnosti što je sve u njoj zapisano od samih početaka njegovog i glumačkog i redateljskog angažmana. A započeo je s krinkom crnohumorne parodije na egzistencijalnu zapitanost suvremenog intelektualca da bi se u kasnijem stvaralaštvu više usmjerio intimističkoj fabuli i istraživanju muško-ženskih odnosa u različitim socijalnim kontekstima.
Udar sreće u cijelosti minuciozno zrcali Allenov redateljski duh. Da je kojim slučajem publici uskraćena informacija o režiji i scenariju filma, vjerojatno bi 90 posto gledatelja znalo tko stoji iza filmske priče. Istina, Woody Allen uvijek je znao nepogrešivo odabrati glumce za svoje filmove (sjetimo se briljantnih uloga Diane Keaton, primjerice) a najveći izazov pred koji je doveo glumački trojac u svom 50. filmu svakako su dva fenomena s kojima su se izborili do kraja: s traženjem smisla i prepuštanjem iskušenju.I premda je Udar sreće zanatski napravljen film u pogledu nepogrešive implementacije ljubavnog trokuta u samu srž zapleta, dojmljivom scenografijom i ležernom montažom praćenom vrckavom glazbom, upravo odiše onim Woodyjevim šarmom koji u filmu na poseban način podcrtava i odabir filmskoga toposa i njemu pripadajućeg jezika sredine.
Fanny (Lou de Laage) i Jean (Niels Schneider) uspješni su mladi Parižani čiji se brak temelji na hedonizmu i financijskom blagostanju. Allen će već na početku filma groteskno podcrtati snobovski izražen karakter Fannyna supruga, ali i bizarnu zaokupljenost zrela čovjeka željeznicom kojoj je namijenio cijelu sobu. Pažljiva gledatelja pojava vlaka asocira na ustaljeno mjesto filmske interpunkcije: Thanatos, koji je uvijek usred života i u blizini najvećeg mu protivnika – Erosa. Pogled na njegove crne dokoljenke, programirano ponašanje i zalizanu frizuru izazivaju prvotno smijeh, no postupno će isplivati sva patologija toga krvavog klauna u trenutku kad od privatnog detektiva dobije potvrdu za supruginu nevjeru.
Ono što je u Jeanovu sustavu vrijednosti utvrđeno kao sreća, naišlo je na sklizak teren kod Fanny, koja će taj lažni bračni sjaj izdati romantičnim prepuštanjem Alainu, srednjoškolskom kolegi kojeg će slučajno susresti u gradskoj vrevi. Udar Amorovih strjelica redateljski je i glumački uvjerljivo dočaran, na trenutke djeluje kao svojevrsni omaž i sjećanje na proslavljene glumce novoga vala koji su za sobom ostavili nezaboravne uloge u ljubavnim pričama.
Iako ih se u kadru nigdje nije moglo vidjeti, kao da su duhom bili prisutni i zavodnik Delon i femme fatale Brigitte pa zajedno s Alainom i Fanny (poput kakve filmske reminiscencije) sjedili u kavanama i šaputali na jastucima u njegovu skromnu stančiću trošne dvokatnice u kojoj je Alain čuvao rukopis svojega romana.
S Udarom sreće Woody Allen uspio je pomiriti brojne kontroverze i spojiti nespojivo u namjeri raskrinkavanja dotrajalih i neodrživih društvenih normi. Njegove simpatije za određene obrasce ponašanja u međuljudskim odnosima čvrsto dijele laž i privid od gole istine koje gledatelj priželjkuje i na filmskom platnu.
Allen je dosljedan u namjeri da pred svijetom kazni patologiju i u tome je smislu razvoj priče od zapleta do raspleta u potpunosti logičan i posljedično životno moguć. Dapače, usput se, u maniri burleske raskrinkava moderna babilonska kula (kao opći simbol) pariške nazovi elite, ali i njezina realna moć s kojom je u doticaju i podzemlje i nadzemlje moderne europske demokracije. Redatelj se s podsmijehom narugao vladajućem kultu tijela, prikazavši teretane i pokretne trake lažnim mjestima tobožnje samokontrole i zadobivanja harmonije života.
Pohvalnu je notu, s likom Fannyne majke (uvjerljiva i sigurna gluma Valerie Lemercier), izrekao ženskoj intuiciji kao Božjem daru na koji se ne bi smjelo gledati s podcjenjivanjem, ali i podcrtao onu vječnu tragiku umjetnika, s Alainovim likom, koji, idući za slobodom i istinom (poput Baudelaireova Albatrosa) strada u vrevi gradskoga života.
Režija Woodyja Allena uvijek je upečatljiva i pamtljiva po nevjerojatno živim kadrovima, slikovitijima od stvarnosti same, i scenografskim rješenjima koja u prvi plan uvijek donose semantički ključ vidljiv u nekom detalju.
Idejno, cijeli film stane u jednog prepariranog jelena i njegovu glavu. U jedan trofej koji NE SMIJE predstavljati sreću jer, u konačnici, sreća nije oduzimanje nečije slobode u opsesivnu lovu nego u osvajanju novih prostora vlastita duha. I dok Kairos neumitno bježi, Onaj Gore pomno je zabilježio tko je u filmu trčao za njim krivim putem.
Romantični triler (kolikogod u svijesti odbijali taj concordia concors) Udar sreće odražava upravo najveću istinu svih nas, a ta je da se sretni trenutci brzo prometnu u ponor gorčine. Stoga je i mali korak od „leptirića u trbuhu“ do „rušenja svjetova“.
Film je to nezaokružene radnje i završetka koji traži novi početak te kod gledatelja pobuđuje novi udar mašte i pokušaja rekonstrukcije nekih budućih događanja s mnogostrukim rješenjima, što je svojevremeno bila odlika francuske kinematografije novoga vala, a koja je očito pogađala žicu Allenova senzibiliteta, ukorijenivši se i u njegov filmski jezik kao stilogena konstanta u strukturiranju filmske priče.
©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 9. siječnja 2024.
