Između želje, fantazme i sirove stvarnosti

Slatka Simona, red. Igor Mirković, Hrvatska, 2024.

  • Bitte anrufen… Ove dvije riječi imalo informiranog abonenta uputit će na – telefonisticu u nekoj pošti? Ili, možda je to tek poruka na glasovnoj automatskoj sekretarici?

    Ma ne. Naravno, ovo je najpoznatija poruka za seksi-telefon/chat. Jer, upravo je njemački jezik – u svim svojim inačicama – onaj preko kojeg su se uspostavljali kontakti bijega iz surove svakodnevnice za svakog usamljenog gastarbajtera negdje na privremenom radu u Švabiji, Švicarskoj ili pak Austriji. I da, upravo je Austrija mjesto iz kojeg dolazi jedan od protagonista drugog dugometražnog igranog filma, inače mnogo poznatijeg dokumentarista Igora Mirkovića. Zapravo, ne baš izvorno iz središta K. und K. monarhije, nego iz Graza, ali i ovdašnje nam metropole. Zagreb se, znamo, vrlo često diči svojim bečkim bontonom i običajima. (Zapravo, dekadencijom.)

    Slatka Simona (2023.) jedan je od filmova čiji sam foršpan možda najviše puta vidio. Stoga su mi njegove vizualne senzacije bile poznate i prije samog gledanja. Moram to odmah reći, film odista odlično izgleda. Ali, što s time? Pogotovo nakon odgledanog filma i razmišljanja o tome koju nam poruku isti odašilje. Poruku? Je li nužno da svaki film nosi neku poruku? Maaa, to je (vjerojatno?) samo problem pisca ovih redaka, kojeg će (bezuspješno?) nastojati zanemariti pri ovome prikazu.

    Uvodna sekvenca u podrumskom noćnom klubu – negdje u Trnskom? – upoznaje nas s miljeom toliko poznatim kao središte kulturnog života HR-metropole, da ima ulogu gotovo općeg ne tek geo-, nego mentalnog toponima. Svijet hiper-turbo nabrijane narodnjačke glazbe u elektroničkom celofanu sasvim dobro ide sa svijetom seksusa novih naraštaja, te brzih i jednokratnih uzbuđenja. Ukratko, protagonisti filma bave se virtualnim seksom, odnosno chatom. Taj je seksualni biznis stacioniran u Zagrebu, ali za bogato njemačko govorno područje negdašnje Austro-ugarske monarhije. Zašto opet spominjem K. U K.? Pa upravo zato što će se usudi virtualnih i stvarnih junaka zbivati na kratko-brzoj liniji Graz-Zagreb. Ili, točnije Wolfsberg-Trg Žrtava fašizma.

    Pozamašan stasom, sredovječni taksist u Grazu Bobo (Jerko Marčić) postaje abonent ZGB-tvrtke koju iz Njemačke vodi stanoviti Guido. Zagrebački mu je, pak, opskrbljivač seksualnim fantazmama mlađahni Zeleni (Toma Medvešek). Njegova će uloga u tom odnosu biti virtualno inkarniranje neodoljive, slatke Süsse Simona. Iako virtualna, Bobina Simona postoji. U samome Wolfsbergu predstavlja je ljepuškasta pomoćnica u lokalu za kemijsko čišćenje, Maja (Maja Jurić). Ona je – slutimo i mi kao i Bobo – negdje iz naših krajeva. Dakle, pripovijest filma je prepletena u stalnom su-postavu stvarnog i zamišljenog svijeta. Ili? Možda više i nije potrebna ta razlika danas. 

    Dakle, Bobo postaje vrlo lakom žrtvom virtualnih seks/chat-predatora. Čak se i ne pita o zbilji svoje erotski neodoljive, a toliko slađahne Simone. Zašto? Pa, jednostavno zato što ta Simona doista i postoji (Gibt es Nicht Simona?), u već spomenutoj lokalnoj kemijskoj čistioni. No, prava je Simona zapravo re-inkarnirana u Zelenom. Zeleni je žrtva kamatara, a njegova je ljubavna veza nedavno naglo prekinuta jer ga je cura Dina (Nikolina Prkačin) naprasno ostavila. Ubrzo, on će kao svojevrsna muška Simona doživjeti i slično premlaćivanje koje je snašlo i austrijsku curu.

    Dakle, vrlo je zanimljivo postavljen ovaj narativno-karakterni okvir. Međutim, hoće li se autor filma uspjeti iz njega sigurno i što bezbolnije izvući? Barata li scenarist i redatelj suvereno svojom pričom i njezinom sugestivnošću? Hmm… čini se, baš i ne. Naime, pogotovo nakon što je vrlo uspjelo prikazao ZGB-ekipu – koja je očekivano muška, ali predvođena strogom i iskusnom šeficom Lisom (Nela Kocsis) koja negdje oko ZGB Trga žrtava fašizma određuje svoje dnevne i noćne šihte. Jer, uvođenje u pripovijest i katolički odgojene cure Jane (Tina Keserović) pokazat će se nemalim iskliznućem prema predvidivoj i šablonskoj kino-dijegezi. Dakle, nakon što se u Njemačkoj bavila skrbi o starijima u nekom takovrsnom Domu, ovdje ona – redateljsko-scenarističkim konstruktom – upada u posve sebi strani svjetonazorski okvir, taj mračni predmet želja, a za nju seksusa.

    Opet moram spomenuti da su likovi što ih utjelovljuju Paško Marasović, Luka Knez, Darko Stazić – i pogotovo sjajni Kristijan Ugrina kao negdašnji ZGB-frajer Koni – odlično i nenametljivo glumački uobličeni. Igraju uvjerljivu verziju ovdašnjih slučajnih, luzerskih sudbina. Također, Toma Medvešek kao Zeleni igra vrlo dobro i utjelovljuje mladića izgubljenog između želje, fantazme i surove/sirove stvarnosti. Lik pak Jane, rekoh već, odmah je najavljen katoličkim habitusom i strši svojom neprirodnošću u prirodnom okružju Zagrebačkog Adventa. Vrlo je, primjerice, predvidivo, da će ona pokleknuti pred fantazmama žrtve virtualnih seks-predatora te da će, najavljeno, pokazati svoju malu(!) sisu. Jana, jednostavno, nije željeni fokalizator temeljne naracije i ne nosi radnju filma prema nekoj potrebitoj slojevitosti. A Bobo? Bobo je, pak, patnik po vlastitu izboru, kojeg poprilično karikaturalno otjelovljuje Jerko Marčić. „Imao sam jednom ljubav u životu, ali nisam znao kako bih s njome.“ Vrlo trivijalno i patetično… Njegov nam karakter ne nosi neku sugestivnost, tek podcrtava banalnost naracije u inače sasvim okej ideji kino-priče.

    Igor Mirković se nakon više od desetljeća od solidnih Noćnih brodova (2012.) okušao u igrano-filmskoj formi. Film je gledljiv i relativno privlačnih motiva. Blagonaklono prema autoru, moglo bi se reći da Slatka Simona prilično sugestivno tematizira ljudsku samoću danas. Ipak – rekoh mu to nakon projekcije – najbolji je dio ovog filma njegov izgled. Kamera Ivana Zadre odlično je prenijela shizofreni dualizam između fantazmi virtualnog blještavila i sivila zagrebačkih dana/sumraka/noći.

    Dodatno, na kraju, pomalo klišeizirani i formulaični rasplet radnje ne ide u prilog filmu. Slatka Simona upravo je takva – pomalo slađahna i ljepuškasta, ali i skoro ništa više. Film je to koji se lako gleda, ali bojim se, i vrlo lako zaboravlja.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 9. veljače 2024.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji