Sugestivno vizualan prikaz oporosti i beznađa ralnoga Meksika
Hurricane Season, sezona 1, red. Elisa Miller, UK, SAD, Netflix, 2023.
-
Košmarna vizija ruralnoga Meksika, ispunjena nasiljem te lokalnim praznovjerjima i predrasudama, djeluje kao osuvremenjena inačica Rulfova klasika Pedro Paramo u kojem su likovi mrtvi te zarobljeni u svojevrsnom limbu iz kojega se javljaju. U La Matrosi, gradiću u kojem se odvija radnja Hurricane Season, likovi nisu mrtvi, ali kao da jesu, zarobljeni u siromaštvu te začaranom krugu nasilja. Kada je Fernanda Melchor 2017. godine objavila drugi roman Temporada de huracanes, djelo je ubrzo postalo kritičarski i komercijalni uspjeh. Autorica je kroz netradicionalno i inventivno organiziranu naraciju nastojala razmotriti drugi Meksiko, onaj koji je daleko od poznatih urbanih mjesta i turističkih razglednica te naglasak staviti na zaboravljene i tradicionalne predjele države, gdje vladaju neimaština i brutalnost, a besperspektivnost dovodi do pogubnih posljedica. Njezina pametna proza vrlo je izravna, brutalna, sa stilski iznijansiranim, dugim rečenicama, koje katkada ostavljaju dojam bujice riječi koje nadiru i ocrtavaju nezavidne aspekte jednoga zaboravljenoga područja.
Fabularni okidač u priči bilo je ubojstvo Vještice, lokalne žene na zlu glasu, koja je možda bila muškarac, izvodila je ilegalne pobačaje te priređivala derneke u derutnoj vili o kojoj je cijela okolina brujala, a oko događaja ispreplele su se životne priče niza marginaliziranih likova. U relativno kratkom romanu od dvjestotinjak stranica, Melchor je uspjela sugestivno dočarati ozračje zaboravljenosti, maskulinih mitova i tradicionalnih vjerovanja u svijetu onkraj zakona, gdje je nasilje inherentno ljudskoj prirodi.
Netradicionalno oblikovana naracija svakako je izazov za redatelje koji se odluče ekranizirati takav roman, a u ovom slučaju zadatka se uhvatila hvaljena meksička redateljica Elisa Miller, koja je podjednako aktivna u domeni igranoga (Vete mas lejos Alicia, 2010) i dokumentarnoga filma (About Sarah, 2014; El Regreso del Muerto, 2015). Njezino ostvarenje Ver Llover (2006) dobio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film na festivalu u Cannesu, a česta preokupacija njezinih ostvarenja upravo su rodne teme te ljudska osamljenost, što se svakako provlači i kroz Hurricane Season (2023).Kao i u romanu, fabularni okidač predstavlja smrt lokalne transseksualne žene zvane Vještica (Edgar Treviño) koja ima specifičan položaj u ruralnoj zajednici: stanovnici je štuju jer im može zatrebati njezina pomoć, a s druge strane je preziru zbog rodne/seksualne transgresije te odbacivanja tradicionalnih normi življenja. Leš u vodi te u visokom stupnju raspadanja pronalaze djeca, što posljedično pokreće istragu. Posrijedi nije kriminalistička priča koja nastoji ponuditi odgovore na pitanje što se dogodilo, iako će u završnici i do toga doći. Naspram toga film oblikuje retrospektivno organiziranu naraciju kroz pet subjektivnih perspektiva na Vješticu. One uključuju likove različitih pozadina i afiniteta, preko čega se oblikuje višeslojan i opor portret zajednice te beznadnoga života u njoj, a često kroz referiranje na iste događaje.
Prvi segment, nakon prologa, naslovljen je Vještica te je ujedno najkraći, traje svega minutu i pol, no ne nudi perspektivu lika nego pogled na lik. Posrijedi je kompozicija sugestivnih krupnih planova iz derutne vile, snažnih religijskih konotacija, a popraćena je voice overom različitih glasova, očito sumještana koji nude svoja, najčešće negativna promišljanja o ubijenoj protagonistici. Nakon toga slijedi Yesenia – Gušterica (Paloma Alvamar) kroz koju se sagledava položaj djevojaka u patrijarhalnoj sredini u kojoj je muško na neusporedivo većoj cijeni nego žensko. Munra (Gustavo Morales) nudi suprotnu perspektivu od Yesenije, maskulinu, a riječ je o lokalnom muškarcu koji pomaže ostalim protagonistima, a zarobljen je u mačističke mitove prostora od kojih ne može pobjeći. Norma (Kat Rigoni) sagledava proživljavanja četrnaestogodišnje djevojke koja je ostala trudna jer ju je očuh seksualno zlostavljao pa je pobjegla od kuće. Ne zna gdje bi i što bi sa sobom, a pritom nema pristupa legalnom prekidu trudnoće te je izložena predatorskom ponašanju muškaraca i lokalnih narko kriminalaca. Brando (Ernesto Melendez) seksualno je inhibiran mladić, koji se ne može suočiti sa svojim žudnjama pa potencira toksičnu muškost, a u bijegu vidi mogućnost životne promjene, za što mu je potreban novac, koji misli ukrasti od Vještice jer se po mjestu priča da ona u vili ima mnogo zlata i inih dobara. Kao vezivno tkivo, osim Vještice, kroz četiri perspektive provlači se lik seksualno ambivalentnoga i narkoticima sklonoga Luismija (Andres Cordova), koji je ujedno Vještičin miljenik te simbolički utjelovljuje sve proturječnosti podneblja koje film secira.
Redateljica Miller te direktorica fotografije Maria Secco opredjeljuju se za uzak format 1.33:1 kako bi postigle učinak klaustrofobije, zbijenosti i skučenosti, što su odrednice koje se podjednako odnose na vanjske i unutrašnje živote likova. Kako su kontrolirani normama zajednice u socijalnim interakcijama, tako potiskuju i vlastite žudnje i potrebe. Klaustrofobičnošću se želi naglasiti dojam izoliranoga prostora koji se nalazi daleko od urbanih središta, pa je posrijedi zajednica koja ne zna za društveno-kulturne promjene. La Matrosa mjesto je uzaludnih života koji još nisu niti počeli živjeti kako treba, ogrezli u apatičnost i besperspektivnost, kriminal i drogu.
Kamera pritom intruzivno, dokumentaristički prati likove, česta je uporaba krupnih planova, a svrha je stvoriti dojam nelagode jer nelagoda je obilježje svijeta u kojem protagonisti žive. Redateljica se poigrava stvaranjem dojma neposrednosti, kao da želi gledatelja uvjeriti da ga izravno smješta u prostor onkraj njegova iskustva. Stoga je ponovno bitan format jer sugerira da je naglasak stavljen na likove, njihova proživljavanja i ekspresije time što usmjerava pažnju i nudi ograničenu količinu vizualnih informacija. Gledatelj time dobiva dojam da je bliži protagonistima te svijetu u kojem obitavaju.
Primjetno je sugestivno korištenje boja, koje su pretežno tamnije i zagasitije, a naslov sugerira doba godine i osobite atmosferske uvjere, što je uočljivo i iz vizualnoga sloja djela jer prevladavaju vrućine i sparine, ljudski znoj i isparavanja, što daje osobit štih potisnutosti žudnji likova. Posrijedi su teški vremenski uvjeti, a oni sami po sebi podižu tenzije, čine ljude nervoznijima i razdražljivijima.
Osobit aspekt djela predstavlja razmatranje potisnute seksualnosti koja je ukrštena s toksičnom muškošću pa su homofobija i mizoginija isprepletene, što u konačnici eruptira brutalnim nasiljem. Potisnutost likova sugestivno je dočarana kroz vizualni jezik filma. Uz navedeno, uradak vješto secira položaj žena u takvom okruženju, nedostatak pravne zaštite i medicinske skrbi, kao i duboko pounutreno doživljavanje sebe kao bića drugoga reda.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. veljače 2024.
