Zanimljivo propitivanje koncepta majčinstva, rađanja i ostvarivanja karijere
Dead Ringers, SAD, Amazon Prime, 2023.
-
U posljednje vrijeme svjedočimo razvoju novoga trenda: filmski hitovi ili kultna filmska ostvarenja iz davne i nedavne prošlosti doživljavaju adaptacije iz filmskoga medija u format televizijskih serija jer su producenti u njima uvidjeli određeni kulturni i komercijalni kapital koji treba iskoristiti na valu recentnoga televizijskoga booma. Čini se da više ne postoji priča koja se ne može serijalizirati, a navedeno otvara pitanje doživljava li kvalitetna televizija svojevrsnu kreativnu krizu jer u nedostatku originalnih priča mora posezati za onima koje su već manje ili više uspješno nekoć ispričane u kinodvoranama.
Kao primjer možemo uzeti nedavni slučaj iz prve polovice 2023. godine, kada je Paramount angažirao Alexandru Cunningham i Kevina J. Hynesa da oblikuju miniseriju temeljenu na kinohitu iz osamdesetih godina prošloga stoljeća – Fatalnoj privlačnosti (Fatal Attraction, 1987) Adriana Lynea s Michaelom Douglasom i Glenn Close u glavnim ulogama. Promijenjeni kulturni uvjeti tako su omogućili da se priča pokuša ispripovijedati na nov način, možda prihvatljiviji suvremenom diverzivnom društvu, no nastojanje je završilo popriličnim neuspjehom. Cjelina je nažalost nalikovala jeftinom erotskom trileru koji kao da je nastao devedesetih prošloga stoljeća te narednih nekoliko desetaka godina ostao zaboravljen dok ga netko nehotice nije otkrio.
Za razliku od Lyneova blockbustera, koji je odlično odgovarao konzervativnoj klimi desetljeća u kojem je nastao, David Cronenberg (Muha, Sudar, Povijest nasilja) u isto je vrijeme radio jedan drugačiji projekt, temeljen na istinitom događaju i knjizi Twins Barija Wooda i Jacka Geaslanda. Dead Ringers (1988) s Jeremyjem Ironsom u glavnim ulogama blizanaca i ginekologa Beverlyja i Elliota Mantlea nadovezivao se na autorove učestale preokupacije (psiho)seksualnošću, tijelom te psihopatološkim ponašanjima i zastranjenjima. Tamo gdje je Lyne podilazio ukusu dominantne publike, Cronenberg je u svom dobro poznatom stilu nastojao šokirati te izbaciti iz sigurne pozicije, dotičući se kritički i mizoginije koju je Lyneov uradak potencirao. Glavni dvojac je autor prikazao kao jedno biće rascijepljeno u dva tijela pa je time zamagljivao moralne, rodne i ine kategorije te propitivao separacijsku anksioznost. U ostvarenju kanadskoga filmaša odnosi među likovima vrlo su tijesni, ultimativno klaustrofobični, pa i kada se u relaciju umiješa treća osoba – glumica Claire Niveau (Genevieve Bujold). Identitetska i psihoseksualna problematika prožeta je poslovično hladnim, suzdržanim Cronenbergovim redateljskim rukopisom. Ostvarenje je ujedno bilo i vizualno bogato te promišljeno ostvareno, napose u simboličkom poigravanju crvenom bojom.
Poznate priče nastoje se preosmisliti te doraditi jer format televizijske serije omogućuje razvoj razgranatijih i složenijih fabula, što kao u slučaju Fatalne privlačnosti može biti zamka, a na primjeru Dead Ringers pokazalo se kao prednost, iako ona nije sasvim adekvatno iskorištena. Autorica miniserije od šest nastavaka Alice Birch (Lady Macbeth, Succession, Normal People), inače poznatija kao dramska spisateljica, zadržava kronenbergovsku klaustrofobičnost, napose u odnosu blizanki kojem se preprečuje intruzija treće osobe – također glumice Genevieve Cotard (Britne Oldford). Njezino je ime očiti hommage Genevieve Bujold koja je tu ulogu tumačila u filmu.
Cronenbergov film govori o patološkom odnosu dvojice muškaraca, a serija u dosluhu sa suvremenim društvenim trendovima mijenja rod protagonistica pa Beverly i Elliot postaju žene (glumi ih Rachel Weisz), a u dodatku Beverly mijenja i seksualnu orijentaciju. Birch pritom ne nastoji razvući poznate priče nego je teži rekonceptualizirati, pa Cronenberg postaje polazište za propitivanje suvremenoga kulturnoga trenutka, ali i mjesto polemike s uratkom koji je seriji prethodio jer se sada koncept majčinstva, rađanja, ostvarivanja karijere te interpersonalnih relacija sagledava iz druge rodne perspektive.
Blizanke su sagledane kao lice i naličje iste priče, pa iako je njihovo dvojništvo naoko postavljeno u odnos suprotnosti, one su mnogo više međusobno isprepletene nego što su suprotstavljene. U priču se uvode kao ostvarene liječnice i znanstvenice, čiji je cilj proširiti djelatnost te osnovati vlastiti centar za fertilnost i rađanje, a za navedeno naravno treba kapital i dobar sponzor. Pritom je Elliot radikalna, ekstrovertirana i ne igra prema pravilima. Njezine ambicije idu daleko: mogućnost razvoja embrija izvan maternice, što gotovo graniči sa znanstveno-fantastičnim scenarijima. Beverly je prizemljenija, njezine su preokupacije vezane uz naoko prozaičnije ciljeve omogućavanja neplodnim ženama ili ženama s komplikacijama u trudnoći da zatrudne i iznesu trudnoću. Pritom i sama Beverly neuspješno pokušava održati trudnoće, u čemu joj sestra pomaže, što predstavlja izvor osobnoga nezadovoljstva. U seriji je podzaplet s ulaskom glumice u njihov život dodatno psihološki razrađen jer dolazak treće podcrtava nezdravu, patološku i simbiotsku nerazdvojnost blizanki, koje nikada nisu provele duži period vremena jedna bez druge. Odnos s Genevieve predstavlja za Beverly mogućnost separacije i individualizacije, dok za Elliot navedeno označava gubitak stabilnosti, tonjenje u ekscentrična ponašanja te naposljetku psihotične epizode. Rachel Weisz (Mumija, About the Boy, Brižni vrtlar) odlična je u dvostrukoj ulozi i fino je dočarala razlike u ponašanjima i karakternim osobinama protagonistica te serija dobrim dijelom počiva na njezinoj snažnoj glumačkoj izvedbi.
Istodobno, priča se proširuje njihovim ne samo poslovnim, nego i društvenim kontekstom te se u razmatranje uvodi klasna dimenzija. Tu na scenu stupa bogatašica Rebecca Parker (Jennifer Ehle), koja u seriji predstavlja odraz kapitalističke proračunatosti i gramzivosti, odnosno potpune beskrupuloznosti i moralne anesteziranosti. U priči se sugerira da je njezina tvrtka kriva za opiodnu krizu u Sjedinjenim Državama, štoviše na njoj je uspjela zaraditi ogromne novce, koji će biti uloženi u kliniku sestara Mantle, što je prljavi novac zgrnut na patnji niže klasno pozicioniranih. One su stoga primorane sudjelovati na brojnim druženjima koje Rebecca organizira s dokonim i blaziranim, krajnje ispraznim bogatašima. U ovom segmentu serija nastoji ponuditi elemente socijalne satire te inače klaustrofobično ozračje sestrinskoga odnosa zaogrnuti velom humora, napose kroz njihove oprečne reakcije na gotovo faustovsku ponudu Parkerice. Međutim, cjelina je bolja u psihološkom nijansiranju, napose sagledavanju odnosa majčinstva, separacije, znanosti iz specifične rodne perspektive, nego u društvenom satiriziranju, ponajprije jer su sporedni likovi nesuptilno svedeni na karikature. Ujedno se time otvara mnoštvo aktualnih tema za koje je premalo vremena. Primjerice, priča se dodatno širi podzapletom s posrnulim i nekoć Pulitzerom nagrađenim novinarom Silasom Jordanon (Ntare Guma Mbaho Mwine) koji je plaćen da piše o blizankama i njihovim poslovnim uspjesima hvalospjeve, ali potom u raskrinkavanju njihova patološkoga odnosa i propusta u poslovanju vidi mogućnost za društvenom i karijernom rehabilitacijom. U jednom trenutku boravi s njima u bogataško-rasističkoj obitelji na američkom jugu, čime se uvodi nova tema, koje se ovlaš priča dotiče ali je ne razrađuje, dok je cijela situacija izvedena u ponešto grotesknoj maniri.
Cjelina je prespora, ostaje dojam da se priča mogla smjestiti u film od sto i pedeset minuta jer, kako sam i naveo, nije bilo potrebe za svim podzapletima, a time bi bila usredotočenija i konciznija. Ujedno je vizualno impresivna. Četvero redatelja (Sean Durkin, Karena Evans, Lauren Wolkstein, Karyn Kusama) uspjelo je seriji dati prepoznatljiv ugođaj, u čemu je veliku ulogu odigrao suzdržan, hladan redateljski stil, gotovo analogan medicinskom pristupu čovjeku. Već u uvodu prve epizode eksplicitno se prikazuje u krupnom planu prizor rađanja, a kroz ostale epizode navedeno se nastavlja, što sugerira da će tretman problematike biti izravan i bez ustručavanja. Iz originala je zadržana sugestivna i simbolička uporaba crvene boje, koja je kostimografski i scenografski odlično uklopljena. U dosluhu s vizualnim stilom, velika je pažnja posvećena scenografiji te su različiti miljei pomno diferencirani. Primjerice, bogataško-kapitalistički kružok dan je specifičnim zagasitim bojama, koje upućuju na moralnu upitnost njihova djelovanja, a centar za fertilnost djeluje futuristički i sterilno, također pomalo klaustrofobično te podcrtava narav sestrinskoga odnosa.
Dead Ringers svakako je ostvarenje koje će izazvati oprečne reakcije, te ga unatoč propustima treba pogledati.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. siječnja 2024.
