Karakterna i vješta međuigra dvaju oprečnih ličnosti
May December, red. Todd Haynes, SAD, Netflix, 2023.
-
Todd Haynes redovito je pokazivao dar nijansama međuljudskih odnosa pristupiti suptilno i s mjerom. Nakon što je devedesetih godina bio jedna od temeljnih uzdanica New Queer Cinema (Poison, 1991; Velvet Goldmine, 1998), početkom novoga stoljeća autor je svoj siroviji redateljski stil odlučio rafinirati, a navedeno je posljedica njegove fascinacije američkom melodramom pedesetih godina, napose Douglasom Sirkom, kao jednim od njezinih glavnih autorskih ličnosti. Rezultat toga bilo je Haynesovo najbolje ostvarenje Daleko od raja (Far From Heaven, 2002) s Julianne Moore (inače čestom mu glumačkom suradnicom), Dennisom Quaidom i Dennisom Haysbertom u glavnim ulogama, a na sličnom tragu je i Carol (2015) s Cate Blanchet u naslovnoj ulozi. U svijetu sirkovske melodrame redatelj je otkrio mogućnost progovoriti o univerzalnim ljudskim žudnjama i strastima, ali i koristiti prošlost kao promatračnicu za sadašnjost. Artificijelan filmski svijet melodrame, koji upućuje sam na sebe, autoru je odlično poslužio kako bi propitao odnos blistave i uređene površine i onoga što se krije ispod nje, a kao jedne od njegovih trajnih preokupacija, koja upućuje na pomno seciranje društvenoga licemjerja. Tako je u Daleko od raja nijansirano pristupio problematici rasizma i homofobije u provincijskoj zajednici tijekom konzervativnih i materijalističkih pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, a zapriječena homoerotska žudnja i položaj žene u istom desetljeću predmet je razmatranja Carol.Ne spominjem navedeno uzalud jer May December (2023) podosta toga baštini od redateljeve fascinacije melodramom i marginalizacijom, iako se to na prvi pogled ne čini takvim. Radnja je naime smještena u suvremenost, ali u izoliranu i provincijsku, zatvorenu sredinu, gdje svi svakoga i o svakome sve znaju, a ujedno se budno motri na komunalne norme i vrijednosti kao i moralne uzuse. Radnja se odvija u saveznoj državi Georgiji, odnosno u gradu Savannah, dakle na konzervativnom američkom jugu koji uvelike drži do svojih regula i vrijednosti. Priča je usredotočena na sredovječnu ženu, kućanicu, suprugu i majku Gracie Atherton-Yoo (Julianne Moore), koja je dvadeset i tri godine u braku sa suprugom Joeom (Chales Melton), s kojim ima troje djece na pragu odraslosti. Naoko djeluju kao prosječna sveamerička obitelj, skladna i uhodana, sa svojim rutinama i svakodnevnim životima, da nije jedne činjenice: supružnici su odnos započeli dok je Gracie imala trideset i šest, a Joe trinaest godina. Štoviše, uhvaćeni su u spremištu trgovine za kućne ljubimce, gdje su radili, kako vode ljubav, što je rezultiralo činjenicom da je Gracie optužena kao seksualna prijestupnica te je neko vrijeme morala provesti u zatvoru, gdje je i rodila.
Ukratko prepričan segment radnje neosporno podsjeća na slučaj Mary Kay Letourneau te može navesti na zaključak da se Haynes bavi senzacionalističkim sadržajem idealnim za neambiciozni televizijski film, da scenaristica Samy Burch nije priču preusmjerila na drugi kolosijek. U Savannah dolazi glumica Elizabet Berry (Natalie Portman) koja je dobila ulogu u filmu koji se bavi životom i djelom Gracie Atheton-Yoo. Kako bi se što bolje pripremila za ulogu, odlučila je neko vrijeme provesti sa ženom koju na filmu utjelovljuje te njezinom obitelji, što u konačnici rezultira razvojem izrazito zanimljivih dinamika odnosa.
May Decmeber film je minimalne, dakle reducirane radnje i događajnosti. Naracija se odvija jednostavno, linearno-kronološki, Haynes se kloni sižejnih poigravanja, a posrijedi je pristup koji je karakterističan i za njegove recentne melodrame. Narativna konvencionalnost rezultat je nastojanja da se pažnja preusmjeri na likove, njihovo portretiranje i sjenčanje te napose gradacijski prikaz promjena u njihovu višeslojnu, proturječnu odnosu. Redatelj je uvijek znao kako prikazati složenost ne samo međuljudskih relacija nego i ljudskih karaktera, napose raskoraka između pomno građene fasade, odnosno vanjštine te turbulentne unutrašnjosti. Tako Yooovi sebe doživljavaju kao tipičnu sveameričku obitelj te se na taj način ponašaju prema vani, iako, priča će pokazati, bračne partnere razdiru brojne nedoumice koje se opiru verbalizaciji. Slično je i s njihovom društvenom okolinom, koja ih naoko prihvaća, ali kada se zagrebe dublje ispod površine, shvaćamo da to baš i nije tako te da uvelike bude zazor, koji obitelj nastoji potisnuti.
Ujedno je posrijedi i tip ostvarenja koje je rađeno po mjeri glumaca. Julianne Moore sjajno je dočarala Gracie. Već njezino ime sugerira umanjenicu, nešto nježno i krhko, no glumica je uvjerljivo pokazala spomenuti odnos vanjštine i unutrašnjosti. Posrijedi je osoba koja se glumici nastoji pokazati kao snažna, odrješita, netko s kim nema zezancije, a u četiri zida svoje spavaće sobe riječ je o hiperosjetljivom biću, koje iziskuje puno pažnje i strpljenja. Kada je sa suprugom, Gracie gotovo doživljava regresiju na infantilnu razinu djevojčice koja plače jer se druga djeca odbijaju igrati s njom. Haynes, Burch i Moore, svatko na svoj način, vješto se poigravaju infantilnim kompleksima protagonistice bez da oni ikada budu izravno eksplicirani. U odnosu pak prema Joeu, Gracie zauzima dominantnu, manipulativnu poziciju te ga katkad tretira gotovo kao dijete a ne ravnopravnoga partnera. Moore je intrigantno portretira kao ranjenu osobu koja temeljno živi u svijetu deluzija, onkraj stvarnosti. Natalie Portman također je odlična kao glumica koja dolazi u njoj nepoznat svijet te nastoji upoznati, ali i interpretirati osobu koju mora odglumiti. Ona je katalizator, koji uzburkava pomno građenu i čuvanu mirnu površinu obiteljskoga života Yoovih. Autor se i u njezinoj koncepciji bavi manipulativnošću i eksploatatorstvom jer se gotovo na metafilmskoj razini poigrava mogućnošću da film realistično utjelovi stvarnu životnu dramu. Prva nemogućnost da se ostvari ta mimetična laž leži u činjenici da Elizabeth ne može tek kopirati Gracie jer je prvo mora upoznati i interpretirati, a interpretacija je uvijek subjektivna, dok je ljudski karakter vrlo složena i proturječna stvar. Druga nemogućnost otkriva se u metafilmski intoniranoj završnici, koja prikazuje filmski set i pokušaj inscenacije seksualnog odnosa odrasle žene i maloljetnika u skladištu, u koju je ukomponirano njezino igranje sa živom zmijom, što neposredno ima seksualne i lascivne konotacije. Time se pokazuje da film konstruira stvarnost koja podilazi afinitetima određenoga tipa publike. U ovom je primjeru riječ o senzacionalizmu koji pak Haynesov film, koji se bavi delikatnom tematikom, vješto izbjegava, a ujedno predstavlja komentar na našu kulturu.U slučaju ovoga autora navikli smo na ozbiljan dramski pristup, koji je katkada presvučen velom suptilne ironije. May December se pak poigrava humornim strategijama, napose kroz vješto oblikovane dijaloge, čime olakšava tešku tematiku, ali daje i živost karakternoj međuigri dviju žena. Cjelina vješto počiva na odnosu dvojništva karakterno oprečnih osoba, koje dolaze iz sasvim drugačijih svjetova, ali pokazuju i određene sličnosti.
Haynesov redateljski rukopis vrlo je rafiniran te baštini određene segmente melodramatskoga pisma. Kao što je čest slučaj u njegovim ostvarenjima, prostor i mizanscena detaljno ocrtavaju odnose među likovima i njihovu psihologiju. Prozračna, svijetla kuća Yoovih primjerice upućuje na njihovo ignoriranje vlastita položaja u zajednici te življenje gotovo iluzornoga života. Ona je uvijek prikazana izdvojeno, likovi su često zatvoreni u unutarnje prostore, što sugerira njihovu mentalnu i fizičku izmještenost iz zajednice. Iako cjelina nije u tolikoj mjeri stilizirana kao u slučaju Daleko od raja i Carol, koji predstavljaju izravan pastiš klasične američke melodrame, May December kako u postavljanju odnosa među likovima, tako i u vizualnom sloju svakako stvara reference na spomenuti žanr. Nakon izleta u dječji film (Wonderstruck, 2017) te ekološki i društveno angažiranu sudsku dramu (Dark Waters, 2019) autor se uspješno vratio svojoj fascinaciji društvenim otpadnicima.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. siječnja 2024.
