Suptilna razmatranja psihološkog antagonizma na relaciji muškarac – žena

Anatomija pada (Anatomie d’une chute), red. Justine Triet

  • Justine Triet, višestruko nagrađivana francuska redateljica, treća je žena u povijesti koja je osvojila Zlatnu palmu. Filmom Anatomija pada, za koji je dijelom napisala i scenarij, pobrala je apsolutno sve važnije nagrade (za režiju, scenarij, najbolju žensku ulogu i montažu) priskrbivši mu u skoro vrijeme epitet kinohita čija gledanost nadilazi europske okvire.

    Da je duljina filma relativan pojam u psihološkom smislu, dokazuje ova iznimno uzbudljiva sudska drama s elementima trilera čijih 152 minute trajanja gledatelj doživljava, zbog dinamične montaže, mnogo kraćim.

    Atraktivni, snijegom prekriveni alpski predio, s kolibom u prvom planu, razotkriva glavne sudionike filma: popularnu književnicu Sandru Voyter koja se na nagovor supruga Samuela, također književnika, iz urbane sredine doseljava u planinsku pustoš koja će njoj i njihovu sinu jedincu, slabovidnom Danielu, omogućiti jednostavan i skroman život, no pomalo ugrožen monotonijom svakodnevice, financijskim poteškoćama i bračnom krizom. Prekretnica u njezinu životu dogodit će se kobnog dana nakon posjeta studentice koja je netom htjela s njome napraviti ekskluzivni intervju čiju je izvedbu kontinuirano iz potkrovlja minirao rastreseni i nezadovoljni suprug puštajući psihodeličnu instrumentalnu obradu hita 50 Centa. Vraćajući se iz šetnje sa psom, Daniel će pred alpskom kućom nenadano ugledati mrtvo očevo tijelo, beživotno ispruženo, s ozljedom glave.

    Mrlja od krvi Daniela će i majku dovesti u stanje šoka i nevjerice, ali će upravo književnicu Sandru staviti u nezavidan položaj kao glavne osumnjičene za smrt supruga. Odvjetnik Vincent suočit će se s naoko bezizlaznom situacijom, no motiviran i platonskim osjećajima prema Sandri, spretno će i hrabro braniti svoju klijenticu. I to je sve što bi trebalo reći o fabularnom kosturu filma, ostalo je ono što je stavljeno pred gledatelja da otkrije i sam zaključi gdje je istina. Hoće li pobijediti imaginativni ili analitički um do kraja ostaje velikom nepoznanicom, što upućuje na relativnost ljudske spoznaje, a sudska trakavica u kojoj će Sandra biti uhvaćena s nekoliko sitnih laži (kako bi zaštitila bračnu privatnost), neodoljivo podsjeća na književno suđenje Camusjevu Mersaultu kojemu tužilac više zamjera što nije plakao na majčinu pogrebu (čime se udaljava od uvriježene percepcije očekivanih reakcija u društvu kojim caruju stereotipi) negoli ubojstvo Arapina.

    Da je najveće pravo ponekad i najveća nepravda, pokazale su mnoge filmske adaptacije do sada, slijedom toga i Anatomija pada kristalno jasno šalje i takvu poruku, naročito vehementnom pojavom tužitelja (izvrsno ga je utjelovio Antoine Reinartz) koji se spašava od nepronalaska dokaza ciničnim zadiranjem u svijet književnih likova Sandre Voyter tražeći u njima odgovore za svoje stajalište kojim bi ovozemaljsku pravdu okrunio svojom lovorikom. Jesu li suvremeni digitalni dokazi ujedno i najveći kamen smutnje zbog manipulativne moći, jedno je od pitanja s kojim se neminovno suočava svaki gledatelj, poglavito tijekom saslušanja audiosnimke koja će razotkriti bračne razmirice Sandre i Samuela. Retrospektivni prikaz početka njihove bračne krize neodoljivo podsjeća na bergmanovsko kadriranje i detaljiziranje (u čuvenim Prizorima iz bračnoga života) koje nas pomalo odvlači od sudske parnice, a odvodi do razmatranja psihološkog antagonizma na relaciji muškarac – žena.

    Anatomija pada nije lišena u idejnoj potki ni filozofskog razmatranja. Justine Triet spretno radi sintezu gledatelja s glavnim protagonistima smještajući ih sve u sudnicu, na mjesto onoga koji treba (pre)suditi i na mjesto suđenoga u situaciji nedostatka opipljivih dokaza. Sartreova misao da su pakao uvijek drugi, funkcionira savršeno i u ovom kontekstu kao svevremenska konstanta ljudskog roda, kao vječna i najvjerojatnija čovjekova pobuda u obrani vlastitoga ega, a nauštrb apsolutnoj istini. Iako filmska priča ne donosi rješenje, takav završetak utoliko je onda i efektniji gledatelju, a oslobađajuća presuda Sandri Voyter (u nedostatku dokaza) tek je privremeni predah od dubljeg razmišljanja. Danielova drama unutarnjeg proživljavanja cijele situacije okončat će se njegovim tegobnim Zašto? s kojim će se zatvoriti fabularni okvir ispunjen neizvjesnošću, sumnjom i traženjem istine. Anatomija pada nije tek žanrovski čista sudska drama o istrazi jednog misterioznog ubojstva nego i metafora čovjekova pada u grijesima različita porijekla: u nemogućnosti zrele komunikacije s bračnim partnerom i bijegom u blud, favoriziranju manipulacije i laži umjesto utjecanju istini itd.

    Justine Triet suptilnom je režijom nenametljivo stavila na tapet krhke noge na kojima počivaju suvremeni zapadnoeuropski društveni sustavi, upirući prstom na sveopću dehumanizaciju čovjeka današnjice.

    Gledatelj i sam biva uhvaćen u stupicu osobnih zabluda i nametnutih stereotipa vezano za žensko-muška trvenja, a ono što izlazi u prvi plan i ostaje dugotrajnom impresijom na odgledano, isticanje je forme i onoga imati (pa bila to i intelektualna taština i častohleplje u obliku gladi za priznanjem – što je nerijetka pojava među književnicima) koje prkosno caruje, ostavljajući za sobom goli sadržaj života i ono biti. A kakav život slijedi Danielu i Sandri u tragedijom okrznutoj obitelji, tajna je koja bi zasigurno mogla postati novim, uzbudljivim nastavkom filmske priče.

    ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 8. siječnja 2024.

Piše:

Vesna
Aralica

kritike i eseji