Redateljski i glumački maestralni seoski Glembajevi

Sveta obitelj, red. Vlatka Vorkapić, Hrvatska, 2023.

• 

  Nakon punih 13 godina i filmske uspješnice Sonja i bik, Vlatka Vorkapić kao redateljica i suscenaristica donosi na hrvatsku filmsku scenu remek-djelo Sveta obitelj, koja, čini se, već obara sve rekorde gledanosti od početka prikazivanja u prosincu 2023.

  Sveta obitelj zavrjeđuje bez ostatka perifrazu „seoskih Glembajeva“ jer od prvih kadrova obilježenih snažnom emocionalnošću umnogome i asocira na Vrdoljakov klasik iz 80-ih godina prošloga stoljeća. Što povezuje ta dva filma? Grandiozna režija s efektnim detaljima, dojmljiva scenografija i maestralno izvedene uloge, počevši od onih glavnih sve do sporednih. Fascinantna je minucioznost cjelokupne montaže, koja, poput Vrdoljakove drame, iznosi pred gledatelja Slavoniju izdaleka, točnije 60-e godine 20. st. obilježene raslojavanjem hrvatskoga sela i nepravednom kolektivizacijom, i Slavoniju izbliza, kroz mikrokozmos ugledne i dobrostojeće slavonske obitelji, čija će glava, gazda Marko, neočekivano dovesti u kuću djevojku Janju, lijepu siroticu iz Bosne, bez obitelji, koja će se prethodno dokazati kao vrijedna nadničarka na poljima suncokreta, i učiniti je snahom i svojom ljubavnicom, a naposljetku i svojom tragičnom ljubavi.

  

  I kao što će pomni čitalac Krležine drame ili suživljeni gledalac Vrdoljakova filma brzo uočiti naslovnu ironiju u sintagmi „gospode“ Glembajevih, tako i drama Vlatke Vorkapić razotkriva lice i naličje Markove disfunkcionalne obitelji, iznoseći njezine mračne tajne sugestivnom tehnikom retrospektivnoga pretapanja slika koje će gledatelja pred kraj filma dovesti do razrješenja enigme o Ivinu odbijanju Janje kao žene, a što će njegov otac podlo iskoristiti dovodeći Janju gotovo u položaj inoče, što i nije bila rijetka praksa u slavonskim selima (pojavu je maestralno opisao Josip Kozarac u pripovijesti Tena). Iz dva kobna ljubavna trokuta život će posljedično iznijeti dva muškarca u lijesu: oca i sina. Prvoga ubijenog od sinove ruke, drugoga umorena od vlastita grizodušja i emotivnoga kaosa kojemu su kumovali i gazda Marko, otac mu, i majka Ana, koja je vlastiti spas pronašla (nakon kobne Ivine nesreće s divljim svinjama u ranome djetinjstvu, koje će mu osakatiti muškost) u vjerskom fanatizmu i molitvama koje nisu nalazile ploda i u svakodnevici kao istinito oživotvorenje Isusova nauka. Gazdarica je Ana prigrlila manipulativnu laž kao najveći oslonac u životu i obrambeni štit od radoznalih i zlobnih seljana kojima je nerijetko svetost bila na zadnjem mjestu temeljnih ljudskih vrijednosti.

  Cijeli je film redateljski i glumački maestralan prikaz uzrečice: izvana gladac, a iznutra jadac. Lako je uočiti kako je motivacijska literatura redateljice tematika o teškom položaju žene u patrijarhalnoj sredini i generacijski sukobi koje su autentično i u maniri kritičkog realizma i svepopularnoga ekspresionizma u svojim prozama i dramskom izrazu opisali, redom: Josip i Ivan Kozarac, Dinko Šimunović, Milan Begović i Miroslav Krleža. A crta moralnoga propadanja čitava naraštaja (izvanredno realistički opisana u Kozarčevoj Teni ili Đuki Begoviću drugoga Kozarca, Ivana) filmskim jezikom vješto je povezana s gospodarskim obiljem i obiješću, što filmu daje snažnu didaktičnu i svevremensku notu. A ono što je podcrtano, stavljeno je u okvir slike Svete Obitelji, koju je škrta gazdarica Ana sklanjala od Janje da bi joj se, jednoga dana, nesretna snaha još više približila kad joj bude potrebna utjeha nakon traumatskog porođaja u kojem će izgubiti Markovo dijete i mentalno se destabilizirati u agoniji pomiješanih osjećaja, tuge i bijesa. Bog će Janju, žrtvu seksualnoga nasilja (i ime je povezuje s Jaganjcem Božjim) pomilovati svojom blizinom i udahnuti joj novi život, a Anu i sve ostale sumještane opomenuti kako je svaka patnja neizostavno posljedica grijeha. Pa i onoga najmanjega, bijeloga.

  

  Prikaz konzervativne seoske sredine (koja zna biti vrlo okrutna prema neprilagođenim pojedincima kao što je bio Iva, za razliku od oca Marka koji je plivao kao riba u vodi u komunikaciji s mještanima) u punu sjaju dekadencije, i muške i ženske, ublažen je trima likovima. Janjom kao žrtvom, došljakinjom, židovkom Notom (u imenu joj je korijen latinskoga glagola bilježiti), svjedokinjom Janjina položaja u Markovoj obitelji, dobrom i milosrdnom dušom, i nesretnim Ivom koji će, cinizmom i gorčinom otrovan, hamletovski presuditi sam sebi utapanjem u dvorišnoj čatrnji ispisavši tragično evanđelje u najljepšim godinama svoga života.

  Glumačke su izvedbe toliko autentične (naročito Ivana Čuića, Nikole Đurička, Anite Matić Delić, Lune Pilić i Judite Franković) da će se i sami glumci, u onom najpozitivnijem smislu, teško i u stvarnom životu distancirati od likova s kojima su iznijeli sudbine pojedinaca: socijalno, psihološki, pa i biološki motivirane, stavljajući u fokus odnos čovjeka kao individue, i Boga.

  Film Vlatke Vorkapić započinje neorealističkim filmskim zapisom o slavonskom El Doradu i društvenim mijenama nakon Drugoga svjetskog rata koje zahvaćaju hrvatska sela u obliku nacionalizacije, a utapa se u bunaru ruševna kršćanstva čije će svjetlo ipak rijetki kristovski pronijeti svojim životnim djelima.

  

  Nota će progovoriti i prekinuti šutnju pred svojim mužem Milanom, a Janja će jednoga sunčanog jutra doživjeti, uz Gospodinovu pomoć, oslobođenje od traume. Gazdaričin miš kojemu je trapula stalno bila za glavom, konačno će prodisati i promijeniti stanište. Mišolovka će ostati tek zrcalom svih sudionika koji šorom prođoše i u Markove dvore uniđoše.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 5. siječnja 2024.

Piše:

Vesna
Aralica