Melodramatična posveta filmskoj umjetnosti
Nuovo Olimpo, red. Ferzan Özpetek, Netflix, 2023.
-
Turski redatelj na trajnom radu u Italiji Ferzan Özpetek (Hamam, Saturno contro, Mine vaganti) odlučio se ukrcati na Netflixov vlak te svoje najnovije ostvarenje umjesto u kinodvoranama ponuditi svijetu na gledanje putem streaming servisa. U ovom slučaju razlozi zvuče opravdano: nezavisni filmovi, napose izvan engleskoga govornoga područja i specifične tematike, u kinodistribuciji imaju ograničenu mogućnost gledanosti pa im online distribucija, uz dobro odigranu marketinšku igru, može osigurati doseg do većega broja gledatelja.
Nuovo Olimpo naziv je dobio prema rimskoj kinodvorani u kojoj se prikazuju razni filmski klasici. No prvenstveno više nego okupljalište gorljivih filmofila, kinodvorana predstavlja cruising područje za gradsku gej populaciju, koja se zabavlja u njegovim hodnicima i toaletima. Upravo je kultna kinodvorana mjesto gdje će svoj odnos sedamdesetih godina prošloga stoljeća započeti dvojica mladića: student filmske režije Enea Monte (Damiano Gavino) te student medicine Pietro Gherardi (Andrea Di Luigi). Njihova će se ljubavna priča razvijati u okrilju socijalno turbulentnoga vremena u Italiji poznatoga kao Olovne godine te će nered povodom antifašističkoga protesta zapečati njihovu relaciju.
Već predmeti studiranja protagonista postavljaju karakternu dijadu koja će se provlačiti filmom. Jedan je nekonvencionalan, slobodouman, umjetnik, sklon propitivanju društvenih pravila i procesa pa će u povijesti ostati upamćen kao prvi talijanski redatelj koji je u javnosti priznao svoju seksualnu orijentaciju te je queer problematiku često portretirao u ostvarenjima. Drugi je rezerviraniji, promišljeniji, povučeniji, predodređen da postane kao doktor racionalan i ugledan predstavnik građanskoga društva, što će se ogledati i u njegovu heteronormativnom braku. Suprotstavljene tendencije postavit će se već prilikom njihova prvoga susreta u kinodvorani, odnosno u njezinu toaletu, kada Enea želi seksualni odnos a Pietro ga odbija jer smatra kako ne može takav intiman trenutak imati na takvom neromantičnom mjestu.
Özpetek je inače u opusu volio graditi priče na suodnosu oprečnih karaktera, a pritom je jedna od njegovih trajnih preokupacija ostalo propitivanje gej života i identiteta u suvremenom svijetu. Pritom je povezivao strategije humora i ljubavne romanse jer redovito su posrijedi bile ljubavne priče izložene preprekama: društvenim, političkim i osobnim.
Primjerice u Mine vaganti (2010) protagonist Tommaso Cantone napušta restriktivnu provinciju južne Italije kako bi mogao u Rimu živjeti u skladu s vlastitim seksualnim identitetom, ali se u određenom trenutku mora vratiti u zavičaj te se suočiti s obitelji. Navedeno je prožeto humornim elementima, koji probijaju iz sraza različitih mentaliteta, svjetonazora i pogleda na život. U Saturno contro (2007) pak razmatra suodnose nekoliko ljubavnih parova različitih seksualnih orijentacija, koji se suočavaju s procesom žalovanja jer su izgubili bliskoga prijatelja, što je ponovno isprepleteno humornim aspektima kroz odnos različitih pogleda na život ali i proces žalovanja. Magnifica presenza (2012) je pak komedija o gej muškarcu Pietru, koji se useljava u staru zgradu u Rimu da bi otkrio kako njegovo novo obitavalište zaposjedaju duhovi kazališne družine aktivne u doba fašizma, što ponovno provlači sraz različitih poimanja stvarnosti.
U Nuovo Olimpo radnja se odvija kroz četiri vremenska razdoblja koja upućuju na šire društvene i političke promjene koje su se odigrale u talijanskom društvu, a one su skicirane s obzirom na kontekst queer problematike. Protagonisti se tako susreću u politički turbulentnim sedamdesetim godinama koje su zapečatile njihov odnos koji nije mogao biti legitimiziran u javnosti. Potom radnja skače na 1988. godinu, kada Enea postaje priznati redatelj te snima film na temelju vlastita ljubavnoga iskustva desetak godina ranije, što označava prodor queer tematike u javnu domenu. Tada su životi dvojice muškaraca već krenuli svaki svojim odvojenim tijekom. Peripetije oko njihovih života nastavljaju se 1993. te svoj epilog zadobivaju u suvremenosti, odnosno 2015., kada su likovi u poznijim godinama, s izgrađenim životima i karijerama te se igrom slučaja ponovno susreću.
Neosporno je da ovako strukturirana fabula priziva melodramatske akcente. Ljubavna priča veća od života razvija se u društveno i politički nestabilnim vremenima, ljubavnici gube kontakt te nastavljaju sa životima, ali ne zaboravljaju jedan na drugoga, što priznat ćete, ne djeluje osobito originalno niti fabularno inventivno. Igrom životnih okolnosti dobivaju priliku opet se susresti. Njihovo ponovno povezivanje izvedeno je u maniri sladunjavoga plot twista, koji podjednako duguje i melodramatskoj kao i tradiciji sapunica, čemu podilazi i očito postarivanje glumaca šminkom, što cjelini daje artificijelan prizvuk. Na tome su tragu i stilska rješenja: svako doba dano je u drugačijem kolorističkom ozračju. Pritom je naracija posložena strogo linearno-kronološki kako bi prikazala gradaciju u životima likova tijekom njihove razdvojenosti, ali i kako ne bi ometala gledateljev proces uživljavanja u radnju.
Međutim, između glavnih glumaca Damiana Gavina te Andree Di Luigija zaista postoji dobra kemija, dok su sporedni likovi tek ovlaš skicirani, a Özpetekova nostalgična evokacija Rima izvedena je stilski iznijansirano i promišljeno, što filmu daje upečatljivu vizualnu auru.
Nuovo Olimpo s obzirom na kontekst kinodvorane, Eneinu profesiju i metafilmske akcente, koji se očituju u činjenici da Özpetek snima djelo temeljeno na vlastitom životnom iskustvu a potom njegov protagonist stvara film u filmu na temelju toga istoga iskustva, predstavlja posvetu filmskoj umjetnosti te njezinu problematiziranju odnosa stvarnosti i iluzije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. prosinca 2023.
