Vizualno, glumački i redateljski veličanstveno
Suha trava (Kuru Otlar Üstüne), red. Nuri Bilge Ceylan, Turska, Francuska, Danska, 2023.
-
Nuri Bilge Ceylan već se utaborio kao apsolutni kralj europskog, ali onog rubno europskog, atmosferičnog, sporovoznog no nadnaravno magnetičkog i nadmoćnog suvremenog filma. Kad smo kod nagrada, čovjek je dobitnik i Zlatne palme za svoj naslov iz 2014. Zimski san. Tu je i sijaset drugih nagrada.
Krase ga epiteti koje možda nemaju neki drugi prvaci istog tog europskog, ali na njihovu nesreću ne tako rubnog europskog teritorija. Kažem – na njihovu nesreću, jer ovakve filmove ne bi nikad mogao snimati niti jedan Talijan (iako ono što Sorrentino radi manje ili više uspješno je hvale vrijedno), niti jedan Danac (iako ono što radi Östlund manje ili više uspješno je hvale vrijedno). I netko će reći – kako uopće uspoređivati tako geografski i emocionalno različite temperamente, hladnu odmjerenu snagu razorne oštrice kakvu ima Östlund ili razigranu, šarenu, vrtirepsku ljepotu à la Fellini kakvu ima Sorrentino, tako mediteranski migoljav. Kako ih usporediti s tajanstvenom ljepotom, ali isto tako velikom ljepotom koja progovara iz Ceylanovih remek-djela, progovara tako snažno da me strah da mi bubnjići ne popucaju. Tih i meditativan a razoran i tvrd, s likovima koji su negdje na sredini – niti posve zli niti posve dobri, spektakularan u naraciji i intelektualizmu a da ne ide u faze tankocrjevčenja, Ceylan je autor koji je posve svoj, a opet posve rubno europejski, gotovo dostojevskijanski, gotovo naš balkanski bez kusturičanskog kreveljenja zadnjih 30 godina (izuzimam krasne Dolly Bell i Oca na službenom putu).
I kako uspoređivati Mediteran i Sjever s rubno europskim ali i azijskim kontinentom, gdje caruju posve drugačija pravila? Moguće je zbog toga što je čovjek u njegovoj srži posve isti – nikako Lucifer, nikako Bog, no čovjek sam. Kako veli lik iz zadnjeg Ceylanovog remek-djela – ja sam mu spasio dvije krave a on je ubio mog psa. Zašto, pita ga sugovornik. Jer je čovjek. Insan je nešto što nije objašnjivo insanu samom, čovjek je i taman i prozračno bijel, baš kako ga u dvojnostima oslikava genijalac Ceylan.
Vodila sam zanimljiv razgovor nakon odgledanog filma Suha trava, na po mom sudu najjačem hrvatskom filmskom festivalu (Human Rights film festival), bar po naslovima koji su prikazani. Naime sugovornik je rekao da je glavni lik Ceylanovog filma zapravo psihopatskih crta karaktera, ali mislim da sam autor to tako nije zamislio. Iako ljubavno-prijateljski trokut pomalo nalikuje onom iz Talentiranog gospodina Ripleya, priče su dijametralno različite i stvar je o trokutu i tajnama a nimalo o psihopatskoj odrednici glavnog protagonista. I vraćamo se na onu dualnost koju svi nosimo, jer – tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi.
Vratimo se klasičnoj naraciji. Ceylan svoj novi film Suha trava smješta u tursko selo udaljeno od pravih tamošnjih megalopolisa a glavni junak je Samet, nastavnik likovnog koji je davno izgubio sve iluzije o životu, zapavši u gorku svakodnevnicu okupanu snijegom, uvijenu u bijelo dok njegova duša pomalo tamni. Samet otvoreno simpatizira svoju učenicu, ranu tinejdžericu Sevim, koketnu djevojčicu koja se ne libi primati darove od svoga nastavnika. Sametov cimer i prijatelj Kenan pak je nastavnik društvenih znanosti a sam po sebi nit' smrdi nit' miriše. Netko bi rekao – dobar ko kruh, netko bi rekao – dosadan ko sporosušeća boja na zidu. Kenan se silno želi oženiti, no nema sreć; tradicionalan je i zadrt, svoje mišljenje skriva daleko od svih.
U tu postavku upliće se istraumatizirana mlada žena, nastavnica engleskog Nuray, koja je ostala bez noge u bombaškom napadu, uvjerena ljevičarka i žena od akcije koja se na snalazi najbolje u novoj situaciji invalidne osobe.
Da ne bih spojlala, otkrit ću samo da će tu biti i ljubavi i seksa i izdaje i ogorčenja i patništva. Naš glavni junak apsolutni je car dokoličarenja, putem kojim ispadaju kosturi iz njegova privatnog ormara, te nije kadar dopustiti da ljudi žive mimo njega i da im se događaju lijepe stvari. Ne zato jer je nečovjek i psihopat nego jer je na stranputici života u fazi kad mu je posve svejedno. Na kraju se razotkriva ono što smo svi znali o njegovoj tajnoj simpatiji, no niti sluteći da je to bilo tako iskonski odsanjano iako zapravo nemogućno zacrtano. Taj ambis htjenja i realnosti njega baca u ralje osvete i spletkarenja, ali – tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi.
Kraj filma je nešto najmagičnije i razotkrivajuće ljudski što autorica članka vidje u zadnjih desetak godina upornog gledanja filmova i razlog je zašto filmove uopće gledamo. Da nas nauče, da nas razotkriju, da nas približe insanu samom.
Tužna sam što će ovaj divni film vidjeti tako malo gledatelja jer, pobogu, traje 3 i pol sata, pobogu, vrvi intelektualističkim – neki bi rekli naklapanjima koje ljudi smatraju pretencioznima, tužna što će odjek biti minoran kao lepet krila nekog leptira nad istom tom suhom travom u ljeto (ako ne vjerujemo u teoriju kaosa). Jer, kaže glavni junak – dva su godišnja doba u Turskoj: duga, nepregledna i beskonačna zima, mračna koliko i bijela, zapravo ista kao i naš junak te suho divlje i umorno ljeto koje naslućuje opet novu zimu. Baš kao i u životu insana koji se koprca među životnim problemima, iskazuje ili ne svoje stavove, hrabar je ili kukavan, zapravo je i sve i ništa.
Glavni ženski lik odigran je tako minuciozno a dostojanstveno, lik mlade nastavnice Nuray (glumica Merve Dizdar za tu ulogu nagrađena je nagradom za najbolju žensku ulogu u Cannesu) koja traži svoju ulogu u društvu kao oskaćena i manje vrijedna osoba, no beskrajno uporna i zakleta pobornica ljudskog altruizma. Radikalka u stavovima, a opet nježna kao pahulja snijega. U sceni razotkrivanja ona zna a ne želi da zna, ona zna smisao a slaba je kao pahulja. I opet. Nismo li svi takvi kad nam se sviđa pogrešna osoba za čiju pažnju znamo da je lažna i proračunata, nismo li svi tad pahulja koja se rasprsne baš u osvit ljeta?
Poigravanje bojama, fotografijom kao zanatom (Ceylan je i fotograf), licima kao prosedeom u osvit godišnjih doba koja su ta koja kazuju o dualnosti čovjeka, znamo – ovo je film koji će biti upamćen ne samo zbog vizualne do bola ljepote nego i zbog veličanstvene glume, scenarija, režije i ostalih zanatskih vrijednosti. No prije svega bit će upamćen po insanstvu, tako neuhvatljivom i prozračnom a tako teškom. On je ubio mog psa a ja sam mu spasio dvije krave. Zašto? Jer je čovjek / insan! Reče majstor i sve objasni.
©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 11. prosinca 2023.