Trom i glomazan, konfekcijski spektakl, lišen duha i šarma

Napoleon, red. Ridley Scott, SAD, Velika Britanija, 2023.

  • Ridleyju Scottu se u dvadeset i prvom stoljeću nešto omiljela povijesna tematika; bit će jer je dobro zaradio na Gladijatoru (2000), a pritom i nezasluženo osvojio veliki broj Oscara. Nakon toga kao da bjesomučno nastoji ponoviti navedeni uspjeh, pa štanca djela temeljena na povijesnim činjenicama ili legendama: Kingdom of Heaven (2005), Robin Hood (2010), Exodus: Gods and Kings (2014), The Last Duel (2021) te Napoleon (2023) i Gladijator 2 (2024), s tim da u slučaju potonjega postoji opravdana sumnja koliko je uistinu potreban. Prestiž ipak nikako da ponovi, a pritom nepotrebno muči i zamara gledatelje holivudskim historijskim kičem, koji se katkad uistinu ne da gledati, kao što je to bio slučaj s nesretnim i zaista teško probavljivim Exodusom. Od inventivnog redatelja, britkoga vizualnog stila zaokupljenog znanstveno-fantastičnim i futurističkim temama (Alien, 1979; Blade Runner, 1982), Scott je doživio puni krug te završio s predugačkim, vizualno ne osobito intrigantnim i inventivnim ostvarenjima namijenjenima nezahtjevnoj publici željnoj spektakla. Da se razumijemo, nisu mu bolja niti djela koja se bave suvremenijom problematikom, primjerice House of Gucci (2022), koje se jedino može gledati kao kičasta parodija puna neintencionalne grotesknosti i karikiranosti. Ne spominjem to uzalud jer pozniji Scott sve više pribjegava spomenutim strategijama, pa su one primjetne i u recentnome mu ostvarenju.

    Napoleon je film o usponu i padu francuskoga vojskovođe i vladara Napoleona Bonapartea, djelo od kojega se mnogo očekivalo što u komercijalnom, što u umjetničkom smislu – onaj trenutak kada će Scott napokon ponoviti Gladijatora. Ujedno je posrijedi druga velika ovogodišnja akvizicija Apple TV+, izdana pod etiketom Apple Original Films, a nakon Flowers of Killer Moon Martina Scorsesea. To potvrđuje veliku ambiciju Applea ne samo da se značajnije uključi na streaming tržište, nego i u produkciju visokobudžetnih i atraktivnih filmskih naslova. Nakon ogledanoga, ostaje dojam da će sa Scottovim filmom ipak ostati kratkih rukava, a kritičarske pohvale Scorseseova predugačka i skupa uratka ipak ne nadomještaju mlak odaziv publike na njegove kinoprojekcije.

    Redatelj te scenarist David Scarpa (All the Money in the World, Gladijator 2) materijalu pristupaju u maniri povijesnih biografskih narativa, pa privatna iskustva iznimne ličnosti nastoje postaviti u širi društveno-političko-ekonomski kontekst kako bi prikazali na koji način individualne aspiracije korespondiraju s društvenim procesima. U Napoleonu je navedeno izvedeno suhoparno: Scott kreće od konteksta Francuske revolucije te sagledava uspon ambicioznog i narcističnog mladića (Joaquin Phoenix) koji očito ima nekih kompleksa vezanih uz majčinsku figuru, da bi se u priči potom nizale bitke, a između njih ubacivali privatni problemi naslovnoga lika. Napose su to ljubavni odnosi sa suprugom Josephine (Vanessa Kirby), od kojih je najviše pažnje posvećeno peripetijama oko toga što ona ne može zanijeti pa time i pridonijeti domovini Francuskoj rađanjem prestolonasljednika. Pravocrtna i suhoparna izmjena državničkih i privatnih događaja djeluje kao da je rađena na temelju Wikipedijina članka, a treba napomenuti da ostvarenje traje (pre)dugih dva i pol sata te je lišeno humora, a u njega ne ubrajamo redateljeve neobične izlete u groteskne vode kao u slučaju ponavljanja prizora seksualnoga odnosa supružnika. Kada se na odjavnoj špici ukaže natpis da je Napoleon tijekom života vodio šezdeset i jednu bitku te se počnu nabrajati umrli u svakoj od njih, počnete se bojati da će redatelj ustrajati u navođenju poginulih za svaki pojedinu.

    Osim što je cjelina suhoparna, sama je fabularna struktura podosta labava, nekoherentna i nedovoljno promišljena, naočigled selektiranih događaja, slabo povezanih fabularnih fragmenata, prošarana brojnim voice-overima glavnoga lika, koji fingiraju njegov unutarnji monolog, a sastoje se od iznošenja sadržaja pisama koje neprestano šalje Josephine. Posrijedi je svojevrsno intimno povjeravanje. Njihov je sadržaj patetičan, u stilu tinejdžerske ljubavne priče, a Scarpi i Scottu su se učinile zgodnima jer tako su mislili da će jednostavnije prikazati nježniju stranu ostrašćenoga muškarca koji se kalio na bojnim poljima Europe i Afrike. Međutim, problemi s dijalozima tu ne staju jer scenarij je prepun banalnih i sapunastih dijaloga.

    Likovi su papirnati te time ne osobito intrigantni. Zbog plošne scenarističke obrade svedeni su na karikature, napose sporedni. Bolje ne prolazi niti Napoleon o kojem ne znam što bih rekao. Jednostavno, prikazan je kao povijesna ličnost pogonjena ambicijom i tu film staje: nabacane su natruhe o grandioznom sebstvu, tiraniji, osamljenosti, neshvaćenosti, ali ništa psihološki razrađeno i uvjerljivo nije. Ne pomaže niti naporni glumački manirizam Joaquina Phoenixa (Gladijator, Her, Joker), koji opasno prijeti naslovni lik pretvoriti u beskrvnu, anemičnu karikaturu. Ženski likovi sramotno su podcjenjivački napisani te u potpunosti svedeni na margine, jer ovo je ipak muška priča o politici i velikim povijesnim bitkama, gdje ženama nema mjesta. Simboličko giljotiniranje Marije Antoinette na početku filma odlično funkcionira kao metafora za scenarističku obradu protagonistica u ostvarenju.

    Scenarističke manjkavosti nije uspio zasjeniti niti Scottov redateljski rukopis, koji iz filma u film postaje sve konvencionalniji. Većina bitaka inscenirana je u istoj maniri: prenapadna i dramatična glazba ima za cilj umjetno stvoriti napetost i iščekivanje u gledatelja, a potom se kombinira s usporednim kretanjima te uvijek prisutnom izmaglicom ili dimom, u suodnosu s podosta neuvjerljivim CGI-om, pa djeluju kao da su zalutale iz trećerazrednih ratnih filmova. Sporadično redatelj uspije nabosti pokoji dobar kadar, primjerice topovsku paljbu na zaleđeno jezero prilikom prvoga pohoda na Rusiju, a s druge strane pokazuje gotovo sadističku upornost u prikazu mučenja životinja, odnosno konja u bitkama.

    Napoleon je trom i glomazan, konfekcijski spektakl, lišen duha i šarma, koji će u Scottovu opusu zauzeti minorno mjesto.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. prosinca 2023.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji