Neujednačen i otegnut osvrt na američku povijest i fabrikaciju nacionalne mitologije
Ubojice cvjetnoga mjeseca (Killers of the Flower Moon), red. Martin Scorsese, SAD, 2023.
-
Scorsese se rubno u svom opusu doticao povijesnih tema, primjerice u filmovima Posljednje Kristovo iskušenje (1988), Doba nevinosti (1993) i Bande New Yorka (2002), no primarno je opus izgradio na suvremenim urbanim preokupacijama i često oporom, kriminalnom miljeu urbane Amerike, gdje je razmatrao stranputice američkoga sna, koji se nastoji ostvariti manje legalnim načinima. Na taj je način ostao jednim od najdosljednijih kroničara kriminalne Amerike (Dobri momci, 1990; Casino, 1995) te urbanoga polusvijeta (Taksis, 1976). Riječ je o darvinistički oblikovanom svijetu, ispunjenom nasiljem i krvi, u kojem preživljavaju najsposobniji, a to su oni koji se ne libe gaziti po leševima. Pohlepa za posjedovanjem i novcem predstavljaju temeljne pokretače strasti i žudnji likova. U recentnom ostvarenju Ubojice cvjetnoga mjeseca autor tako spaja neke od svojih temeljnih preokupacija, napose u portretiranju Amerike kao zemlje stasale na nasilju i krvi, tako što nas vraća u ne tako davnu povijest te se ponovno dotiče motiva pohlepe.
Scorsese je jedan od uporišnih redatelja američke kinematografije te najizdržljiviji predstavnik Novoga Hollywooda, koji se tijekom duge karijere okušao u raznim žanrovima, no nikada se nije dohvatio vesterna. On inače slovi kao jedan od najkonzervativnijih filmskih žanrova, a svakako je i najameričkiji jer progovara o prvom istinski američkom iskustvu – civiliziranju granice i stvaranju američkoga individualističkog identiteta putem motiva granice i graničara. Graničar je figura koja se samoostvaruje tako što se hvata ukoštac s prirodom te se bori protiv Indijanaca u zoni kontakta koja je redovito konfliktne prirode. Vestern je redovito bijelca i kolonizatora suprotstavljao indigenističkim populacijama, koje su predstavljene kao prijetnja, dok on donosi napredak te zakon i red u područje bezakonja. Žanr je stvarao američku mitologiju te stvorio reprezentaciju povijesti koja je odgovarala američkoj naciji. Nešto je ostalo prešućeno, izostavljeno, odnosno izbrisano: nasilje koje su kolonizatori činili te otimanje zemlje indigenističkim populacijama koje su sustavno uništavane i getoizirane.
Gledano iz navedene perspektive, Scorsese uzima određene strategije žanra vesterna: mjesto radnje, ikonografiju i slikovitost, središnji sukob potomaka nekadašnjih kolonizatora i indigenističkih populacija, no čini reviziju žanrovskoga nasljeđa. Izokreće šablonizirani obrazac pozitivaca i negativaca te nastoji glas dati marginaliziranoj strani jer gledatelja postavlja u njihovu perspektivu, a time nudi komentar na američku povijest te fabrikaciju nacionalne mitologije.
Film kreće od istinitih događaja te ih za potrebe priče donekle fikcionalizira. Temelj čine istiniti događaji, takozvana ubojstva u Oklahomi između 1910. i 1930. godine, kada je ubijen veći broj pripadnika indijanske zajednice Osage. Indigenističko pučanstvo naseljavalo je rezervat na kojem je otkrivena nafta, što ih je učinilo izrazito bogatima, a kao takvima i lakom metom za bjelačku pohlepu. William Hale (Robert de Niro) lokalni je moćnik koji je bračnim vezama svoje rodbine s bogatim Indijankama htio priskrbiti bogatstvo, a pritom ih je trovao i ubijao uz suradnju širokoga kruga korumpiranih pomoćnika. Hale se cijelo vrijeme predstavljao kao veliki prijatelj i zaštitnik Indijanaca te je velikodušno donirao novac za razvoj lokalne zajednice.
Priča je konkretizirana kroz odnos njegova nećaka Ernesta Burkharta (Leonardo DiCaprio) i indijanske mu supruge Molly (Lily Gladstone). Posrijedi je protagonist razapet između manipulatorskoga strica te vlastite uže obitelji pa je njegova dvojba postavljena u središtu priče. Taj konvencionalni trenutak Scorsese i suscenarist Eric Roth odlično rekonceptualiziraju jer DiCapriov lik izrazito je glup i spor, neobrazovan pa je njime lako manipulirati, ali zato jako voli novac i sve blagodati koje on sa sobom donosi. Glumac je sjajno dočarao tupavost ali i perfidnost lika, koji nije zaslužio sposobnu partnericu poput Molly, ali i njegove dvojbe pod kojima sve više posrće. Ne osobito pametnim i neobrazovanim ljudima lako je manipulirati, a na granici ih se često susretalo. Lily Gladstone mu također izvrsno parira, iako je njezin lik mogao biti scenaristički razrađeniji i aktivniji.
Konkretan odnos Halea prema indigenističkoj zajednici te brak njegova nećaka s Molly također predstavlja metaforu za odnos kolonizatora prema indigenističkim populacijama. Halea i muške članove obitelji pokreće pohlepa, izrazita strast za posjedovanjem novca, odnosno bogate zemlje koja donosi novac i zbog toga su spremni ići toliko daleko da ubijaju, odnosno uklanjaju one kojima država nije spremna pomoći jer ih i sama smatra građanima drugoga reda. Nekadašnja otimačina zemlje ovdje je podignuta na novu razinu jer su mehanizmi krađe perfidniji, kroz Haleova prikrivena serijska ubijanja. Situacija je dakle nalik nekadašnjem odnosu kolonizatora i indigenističkih populacija: oni su ubijani, njihova je zemlja otimana, a za navedeno nitko nije kažnjen. Mikroodnos Scorsese koristi kao poticaj za razmatranje makroodnosa pa mu slučaj iz tridesetih godina dvadesetoga stoljeća služi kao promatračnica za prošlost. Sjedinjene Države nisu utemeljene na hrabrom i predanom pionirskom duhu nego na pohlepi, otimačini i nasilju.
Taj je proces konkretiziran kroz Mollyno sustavno trovanje, gdje svjedočimo njezinom bolnom i polaganom propadanju. Scorsese je taj proces vrlo sugestivno dočarao, posebice kroz dinamiku višeslojnog odnosa supružnika. Ipak, po ritam filma bilo bi bolje da je kojih tridesetak minuta kraći jer ima podosta praznoga hoda koji je narativno neopravdan. Posrijedi je ostvarenje koje se kloni pretjerane akcionosti i dinamizma u fabuli te uvelike počiva na interakciji likova. Stoga je primjetna učestala pojava dijaloških scena, koje su katkada predugačke te nepotrebno retardiraju radnju.
Nasilje je uvijek bilo integralan dio Scorseseovih ostvarenja, pa niti ovo ne predstavlja iznimku. U raskoraku s težinom teme, stječe se dojam da je nasilje u pojedinim scenama prikazano u maniri groteske i crnoga humora, primjerice nakon dizanja Ritine kuće u zrak, kroz prikaz raspadnute stražnje strane njezine lubanje. Djeluje odveć disonantno jer je ionako atmosfera dovoljno sugestivna.
Ubojice cvjetnoga mjeseca vrlo su dobro, no neujednačeno djelo, u kojem se prazni fabularni hod izmjenjuje s odlično režiranim prizorima.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. studenog 2023.
