Duhovno transformativno prevladavanje traume

Houria, red. Mounia Meddour, Francuska, Belgija, 2022.

• 

  Houria Mounije Meddour, francusko-alžirske redateljice, psihološka je drama s istaknutom socijalnom pozadinom urbane sredine suvremenog Alžira i snažnim terapeutskim učinkom na svijest gledatelja, a naročito na svijest onih koji žive iz dana u dan s posttraumatskim stresnim poremećajem. Idući za tragom kako nijedan čovjek ne može prevenirati negativna zbivanja u životu, redateljica filma gledatelje uvodi u stvarnost alžirskih djevojaka bezbrižnim kadrovima s puno sunca i smijeha, zdrave životne perspektive i zajedništva.

  Među njima se izdvaja 25-godišnja Houria (briljantna uloga Lyne Khoudri), iznimno talentirana balerina koja sa strašću plesanja uspješno prekriva egzistencijalne pukotine skromnoga života uz brižnu majku Sabrinu, trenericu baleta, koju je vrlo sugestivno utjelovila Rachida Brakni. Sabrina je majka čiji su ponos i požrtvovnost prirodno i nenametljivo istaknuti u sizifovskom guranju svakodnevice, bez supruga (okrutno ubijenog) koji bi joj bio oslonac i zaštita u surovom i nepredvidivom svijetu, svijetu u kojem nema jednake pravde za sve, svijetu koji još uvijek počiva na snažnoj i rasnoj i spolnoj diskriminaciji.

  

  Houria je svega toga svjesna te je odlučna doći do novca legalnim klađenjem na ovna pobjednika kako bi majci kupila automobil. I upravo kad se čini da će joj se svi snovi ostvariti (nadala se naime da će njezin baletni ansambl proći na audiciji za nacionalni kazališni postav), pod okriljem noći nezadovoljni i bijesni Ali, gubitnik večeri na jednom od klađenja, sačekat će Houriju u mračnom prolazu i pretući je skoro nasmrt. Od te noći Hourijin se i majčin život korjenito mijenja, što je vrlo ekspresivno u filmu prikazano dugim kadrovima i oštrinom svjetlosti naspram skučenih i skromnih sobičaka u kojima će proživljavati nesnosnu tjeskobu zbog proživljene traume i oduzetog dara govora. I premda se čini kako se fortuna samo poigrala s Hourijom ispljunuvši je kao igračku od perja, nemoćnu, sreća će postajati uskoro njezin prostor osvajanja i traženja novoga smisla života u centru za rehabilitaciju. Da nijedan čovjek nije otok, Houria će se uvjeriti u socijalnoj interakciji s terapeutkinjom i ženama iz centra koje poput nje moraju nastaviti živjeti nakon proživljene traume. Može li se traumu ščepati za gušu, nadvladati i osloboditi i duh i tijelo paralizirajućeg straha, temeljno je pitanje koje lebdi nad svakim preostalim kadrom u filmu.

  

  Mounija Meddour kao redateljica potpuno osviješteno i predano angažirana je u afirmaciji pozitivnih društvenih i kulturnih vrijednosti kroz dobrotvorni rad i kreativne radionice koje emocionalno i tjelesno oštećenim ljudima vraćaju snagu u izgubljeno samopoštovanje. Kao mlada djevojka, zatečena nijemošću kao hendikepom, Houria će brzo uvidjeti kako svi oko nje žive s nekim hendikepom i da je snaga za život u svojoj biti neiscrpna. Ona će je bezuvjetno pronaći u iskrenom i toplom odnosu s majkom i prijateljicom Sonijom, čija se ljubav i briga za Houriu izjednačavaju gotovo sa sestrinskom. A što će Houriji i svim ženama koje su pretrpjele neki oblik traumatskog iskustva, mučnog zbog pojave sindroma odgođene reakcije ili flešbeka, dati novi polet za život? Sjajno će se to režijski postići kadrom opuštene vožnje novim automobilom u kojem su Houria, majka i Sonia – spremne u namjeri da zagrle jedan divni sunčani dan na pješčanoj plaži, dok u pozadini odjekuje sanremovska svevremenska uspješnica Felicita.

  Houria će shvatiti da neodustajanjem od božjeg dara koji nosi u sebi, tj. od plesnoga talenta, može pomoći sebi i drugima ako ih uspješno zarazi tim konceptom.

  

  Klasični će balet zamijeniti modernim, s vlastitim potpisom, a svjetla pozornice prostranom terasom na kojoj će jednako dojmljivo izgledati sve žene (obučene u tradicijske tunike, možda ne slučajno plave boje, što implicira transformacije duha) koje će učiti plesu, a s plesom i oslobađanju duha od traume osviještenim pokretima tijela.

  I to je onaj svijetli, prozračni, reklo bi se astralni dio filma u kojem pobjeđuje pojedinac, caritas i umjetnost sa svojom ljekovitošću.

  A što je s onim opskurnim i mračnim dijelom filma koji pobuđuje gorčinu i razočaranje u sustav? Redateljica filma ga vrlo kritično i ne bez podsmijeha iznosi u liku nekažnjena kriminalca Alija koji je u sprezi s lijenim i neučinkovitim policijskim službenicima, ali isto tako i u liku nedovoljno angažirane aktivistice za ljudska prava, naročito prava siromašnih i žena.

  Iako je Bog umro na mnogim alžirskim ulicama, a apsurd življenja camusjevski iskri na svim razinama društva što mnoge mlade tjera iz Alžira u emigrantskom valu na europsko tlo (Soniju će, nažalost, odvesti u smrt), film se zatvara mističnim prizorom plesa u kojem se Houria u zajedništvu sa ženama bori s fantomom traume vjerujući u novi život u kojem sreća može imati čvrste bedeme pred naletima zla.

  

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 29. studenog 2023.

Piše:

Vesna
Aralica