Nezaboravan umjetnički doživljaj

Caravaggiova sjena, Italija, Francuska, red. Michele Placido, 2022.

• 

  Nezaboravan je umjetnički doživljaj susret s raskošnim filmom Caravaggiova sjena, izvrsnoga talijanskoga glumca Michelea Placida (ovjenčanog Srebrenim medvjedom 1979. za ulogu u filmu Ernesto), scenarista i redatelja, o životu i stvaralaštvu slikarskoga genija 16. i 17. st. – Michelangela Merisija da Caravaggia, koji je intenzivno djelovao u Rimu, Napulju, na Malti i Siciliji, a jedan je od prvih predstavnika baroknog slikarstva na europskom kontinentu.

  O slikaru Caravaggiu suvremene povijesti umjetnosti neprijeporno iznose njegovu velebnu sklonost  dramatičnim slikarskim kontrastima i naturalističkim prikazima kako svjetovnih, tako i religioznih tema, a upravo je ta njegova sloboda slikarskoga koncepta postala kamenom spoticanja zbog kojeg će papa Pavao Peti (u filmu ga glumi Maurizio Donadoni) pokrenuti istragu protiv buntovnoga i svojeglavoga Caravaggia. Film jasno dočarava kako ta dva fenomena: svjetovno i duhovno, nikada nije mogao a niti je htio dijeliti, nego je ostvarivao  njihovu savršenu sintezu u umjetničkom djelu a što se, dakako, Crkvi njegova vremena nije nikako sviđalo. Vidio je u posrnulima i odbačenima najveći potencijal za svjetlo i svetost (a i sam bijaše takvoga profila) jer su osjetili život u punini, pali i p(r)ogledali na taj svoj mizerni i krhki ovozemaljski život. Crkva je pak u Caravaggiu vidjela vatru koju treba gasiti, najveću moguću opasnost koja prijeti detroniziranju i raskrinkavanju ustoličenih vladarskih struktura onoga, humanizmom razbuđena, zrela renesansna vremena. Vremena koje će, progutavši samo sebe u idejnoj neodrživosti, izroditi prve barokne plodove: vapaj za Nebom.

  

  Znalački je to Michele Placido prikazao u ovome, za neke možda subverzivnom filmu, ali bez ostatka krajnje realnom, jer čovjek nijednoga povijesnoga vremena nikada nije uzmogao dugo biti Bog na zemlji. Stoga je primjer crkvene zabrane onoga vremena da se divno Caravaggiovo platno Sveta Ana, Bogorodica i Dijete ne izlaže javno jer truje narod i obezvređuje vjeru, znak očite farizejštine s kojom se Caravaggio uhvatio ukoštac. Model je njegovoj Bogorodici dekadentna žena koju je poznavao kao osobu, a nije joj htio oduzeti taj svijetli dio njezine duše bez obzira na to što je živjela od „bacanja muškoga svijeta pred svoja koljena“. Sasvim suprotno, s druge strane, jednom od predstavnika kardinala, Placido će oduzeti oklop vlasti i iznjedriti toplo i empatično lice čovjeka koje štuje Caravaggiov rad i slikarsku slobodu. Michelangelo je shvaćao da su ljudi grešni, a ovozemaljska pravda relativna pojava. A kakav je bio umjetnikov život? Ponekad kaotičan, koji se nije otklanjao od užitaka. Briljantno će ga predstaviti svojom karizmatičnom i strastvenom pojavom Riccardo Scamarcio, naglasivši sve bure i oluje koje su ga pratile otkad je u samoobrani ubio suparnika. Caravaggio je uviđao da nema nijednoga čovjeka bez grijeha i da taj isti čovjek kao individua ne može živjeti bez slobode. Jer, sloboda je duhu ono što je i zrak plućima.

  Vrlo je dirljiva scena (gotovo apologetska u humanističkom smislu) Caravaggiova susreta s Giordanom Brunom u tamnici koji je zbog svoje ideje neslavno završio jer je požurio s objavom Novoga. Revolucionarne je ideje čovječanstvo teško i sporo prihvaćalo uvijek, no sve su istine u konačnici isplivale na vidjelo. I premda je talentirani Caravaggio bio trn u oku Crkvi onoga vremena, nitko kao on (paradoksalno) nije tako ekspresivno proslavio katoličku obnovu. Kako mu je to uspjelo? Upravo zbog toga što je spustio Boga na Zemlju, a taj isti Bog mu je dopustio da Bogorodicu prikaže likom prostitutke onoga vremena (koju je za života upoznao i osjetio toplinu njezinoga ranjenog srca) ili da raspeće Petrovo prikaže likom skitnice. U moru neprijatelja, zavidnih i oholih suvremenika, utjehu će i zaštitu pronaći u osobi Costanze Colonne (glumi je graciozna Isabelle Huppert), plemkinji koja je iznimno cijenila njegovo slikarsko umijeće, ali ni ona neće ostati imuna na slikarov šarm pa će u jednom trenutku, svladana njegovom muževnošću, prijeći granicu platonske ljubavi usprkos priličnoj razlici u godinama. Završetak filma dinamičnom izmjenom scena, u kojima se redaju malteški i sicilijanski pejzaži te susret sa Sjenom, dočarava Caravaggiovu smrt koja se zbila pod nerazjašnjenim okolnostima pri njegovu povratku na talijansko tlo u željnu iščekivanju Papina oprosta.

  Slikarova će djela nastaviti svoj život kroz dugih pet stoljeća i danas dostojanstveno krase mnoge crkvene oltare jednako impresionirajući brojne štovatelje njegova kista. Ono što nažalost nije iskorijenjeno do današnjih dana, a redatelj Placido jasno podcrtava ovom povijesno-biografskom dramom, progon je karizmatičnih pojedinaca koji pokreću mase, što je izvanredno utjelovio Caravaggiov progonitelj – žbir i likvidator u službi vlasti (glumi ga Louis Garell) koji se i sam u tom podvigu više puta slamao jer je osjećao da je tek jedan u nizu farizeja podvita repa onoga vremena. Filmski Caravaggio senzualni je slikar ranoga baroka i vratolomni ljubavnik, pa stoga i režija njegova života u ovome filmu nužno kazališna zbog naglašena naboja između talentiranog pojedinca i netolerantne zajednice. Kako vam drago, no s adoracijom je platna ipak sve pobijedio, svih nadišao i s mirisom lovora otplovio u vječnost.

  

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 2. studenog 2023.

Piše:

Vesna
Aralica