Solidna gastarbajterska elegija s elementima gorkog humora

Bosanski lonac, red. Pavo Marinković, Bosna i Hercegovina, Njemačka, Hrvatska, 2023.

• 

  Što sve treba za dobar bosanski lonac? Malo mrkve i luka, malo više kupusa, još malo više krumpira. Nije zgorega da netko sve to pojača – mesom, ponajbolje junetinom. Tradicionalno je to jelo radničke i rudarske Bosne. Ipak, što još tu fali? Ili, što je tu ono glavno, osim glinenog ćupa ili lonca? Pa, valjda, Bosna! I to kakva Bosna? Pa ona kakva je bila vjekovima. Zemlja hinsana, komšiluka, jaranstva i ćeifa u malim stvarima – koje život znače. Patetično? Nostalgično? Sentimentalno?

  Da, da, sve je to dijelom i igranofilmske hrvatsko-bosansko-austrijske koprodukcije, Bosanski lonac Pave Marinkovića. Svjetsku premijeru film je imao na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, a i u HR-kina došao je kao jedan od favorita ovdašnje jesenske sezone. No, je li i opravdao ulogu favorita? I da i ne. Odnosno, Bosanski lonac svakako funkcionira kao zanatski dobro odrađen kino-artefakt. Svega u njemu ima pomalo, baš kao i u gore opisanom kulinarskom specijalitetu.

  

  Faruk Šego (Senad Bašić) dugogodišnji je gastarbajter u austrijskom Grazu. Po vokaciji nekovrsni intelektualac i pjesnik, nije dospio do nekog priznanja i uspjeha. I to kako u svom pisanju, tako niti u osobnom životu. Na neki je način, kako će mu povremena ljubavna partnerica Dragica (Bruna Bebić) reći, on tek „profesor-žicar“. Povremeno piše za lokalni, austrijski radio, i to o „običajima naših susjeda“. Prije svega, naravno, radi se o Bosni, a sam je naslovni motiv objašnjen pseudo-arhivskim snimkama na početku filma. No, nikoga to više ne zanima - i Srbe, ni Hrvate, a bogme niti Bosance. Jednostavno Faruk i ono što piše izglobljeno je (out of joint) iz aktualiteta prostora i vremena. No, dramatski moment stiže kada mu lokalni Magistrat odbija molbu za produženje boravka u Austriji. Zbog nemara, zakasnio je s dokumentima punih devet dana. A to, jednostavno, ne ide u uređenim zemljama poput Austrije. Prisiljen na neku akciju – a nakon što mu je emisija na radiju ukinuta te on izgubio taj povremeni posao, pokazuje koliko je krhko njegovo samopouzdanje i besmislen sav njegov dotadašnji umjetnički, ali i tzv. obični život. Uz pomoć partnerice i njezina sina, ali i prijatelja iz balkanskog restorana, pokušava pronaći izlaz iz situacije. Istražujući osebujne krhotine svog dotadašnjeg skromna literarnog opusa, pronalazi jedan svoj davni dramski tekst te ga nudi lokalnom kazalištu. No i to je kazalište u akutno-kroničnoj krizi, te se i u njemu suočavamo s cijelim nizom likova što traže uporište.   

  Ako uzmemo poslovičnu sintagmu o životu kao theatrum mundi, onda ovdje karakteri iz filma igraju kazalište koje jest metaforički, ali i doslovni teatar. Ambijentacija je Marinkovićeva filma ostvarena u zagasito-pastelnim bojama, a karakteri u Bosanskome loncu odreda su ocrtani nekim tamnim nijansama svojih prethodnih životnih priča. Klasična je to gastarbajterska elegija s tek povremenim upadima blagog humora, no koja rijetko gledatelja opušta kroz neki gromkiji smijeh. Prije je to melankolija, koja tek povremeno prelazi u samosažalijevanje protagonista. Alkohol tako podjednako tješi i Faruka, ali i austrijskog mu umjetničkog sudruga, redatelja Mannija (Andreas Kiendl). No i Austrijanka Julia (Birgit Stöger) pokazuje se krajnje nesretnom osobom, a koja će u Faruku pokušati naći izlaz iz svog dosadnog života.

  

  Bosanski lonac ima uspjelijih momenata i sekvenci, ali i onih koji to svakako nisu. Možda je mali problem pisca ovih redaka s glavnim protagonistom filma, Senadom Bašićem. Ne, nije on loš glumac, ali čini se da kao dramsko-filmski, nosivi karakter ima premalo temeljne sugestivnosti i prirodnosti. Doista, kao da mu uloga Faruka Fazlinovića iz regionalno uspjele franšize Lud, zbunjen, normalan puno bolje pristaje od lika Faruka Šege, jalovog pjesnika i dramatika. Fali mu nekovrsna kino-gesta. Naime, što? Njegova ekspresija vuče na komiku i onda kada se nađe u tragičkim situacijama, a uz takav se karakter, čini se, teže vezati i suosjećati.

  Dramaturški, rekoh već, ovo je sasvim korektno izvedena kino-priča. Galerija likova koja se niže u Bosanskome loncu tek je ponešto pojednostavljena studija karaktera nas i njih, domaćih i došljaka. A ovo je sigurno jedna od bitni(ji)h tema današnje Europe. Opet, za razliku od mnogih filmova s ovog područja koji rememoriraju i dijagnosticiraju traumu rata u BiH u prvoj polovici 90-ih prošlog stoljeća, ovdje nema neke pretjerane patetike. Također, u nizu dramskih karaktera Marinkovićeva filma, nema nijednog koji bi se isključivo definirao pozitivnim, ali nismo suočeni niti s negativcem. I to kako kod Austrijanaca, tako i onih drugih, bivših Jugoslavena. Uz ove posljednje vezana je i vrlo duhovita dijaloška scena, gdje se Faruk određuje kao jugoslavist. Na to mu austrijski birokrat iz ureda za produženje dozvole boravka kaže da je to nešto poput „stručnjaka za mrtve jezike“, primjerice latinista. 

  

  Prevladavajuće melankoličan tonus, također, uobličen je u nekoliko vrlo emotivno uspjelih sekvenci. Jedna je od njih i ona kada, nakon prekinute kazališne premijere, glumci izgovaraju Farukov tekst onkraj blještavila scenskih efekata i svjetala. Sam je kraj dobro poantiran fatalnim usudom svih gastarbajtera i odlukom birokratske vlasti jedne uređene zemlje da se protagonist filma ipak deportira. No upad tvrdih bosanskih radnika u bus koji vozi nazad u njihovu zemlju raskadriran je dojmljivim momentima i motivima koji su se ranije pojavili u filmu.

  Bosanski lonac dobro je zanatski režiran film. U nekim trenucima malo gubi na dinamici naracije, ali se i uspješno vrati kakvom uspjelijom, gorko-humornom sekvencom. Ipak, najjači mu je sastojak suptilno naznačena emocija. Na koncu, Pavo Marinković predstavio se dosad najsolidnijim uratkom u svom opusu.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 25. listopada 2023.

Piše:

Marijan
Krivak