Čistokrvni krimić u kojem se ubojstva nižu kao na pokretnoj traci

Šutnja, sezona 2, Hrvatska, Ukrajina, red. Dalibor Matanić, 2022-2023.

  • Druga sezona Šutnje okuplja istu autorsku ekipu: priča je slobodno temeljena na motivima proznoga djela Izborna godina Drage Hedla, autorski je potpisuju Miodrag Sila i Nebojša Taraba (Novine), a scenaristički Marijan Alčevski (Uspjeh), dok je Dalibor Matanić (Fine mrtve djevojke, Zvizdan) zadržao redateljsku funkciju. U prvoj je sezoni slavonska prijestolnica bila poprištem međunarodno razgranate maloljetničke prostitucije, koja je povezivala kroz motive novca i moći lokalnu te visoku politiku te društveno podzemlje, kao i dva lokaliteta: Osijek i Kijev. Trgovina ljudima te posljedično istraga predstavljali su fabularni okidač za višestruke narativne linije koje je kriminalistički kontekst povezivao s društvenom analitikom, a kroz priču o korupciji i igrama moći. Društveni angažman u seriji išao je mnogo dalje te se doticao funkcionalnosti državnih institucija poput policije, sudstva i  socijalne službe, depopulacije, ratnih trauma i besperspektivnosti za mlade ljude, što su brojna problemska mjesta hrvatske suvremenosti. Šest epizoda prve sezone Šutnje tako je imalo izrazito primjetan socijalan moment, koji je bio jednako važan kao kriminalistički, odnosno potonji je služio kao poticaj za britko seciranje društvenih patologija.

    U Matanićevu serijalnu opusu primjetna je, da se tako izrazim, decentralizacija. U državi u kojoj je sve orijentirano na Zagreb, autora više zanimaju druga područja, malo više provincijska – poput Rijeke (Novine) ili Osijeka, gradovi koji se rastaču iznutra i izvana zbog sustavnoga zanemarivanja lokalne vlasti, kao i sasvim marginalizirani predjeli poput fiktivnoga gradića Nuština u Području bez signala, koji je odlično oslikao tu drugu Hrvatsku, na koju su svi zaboravili i koja je prepuštena na milost i nemilost lokalnih šerifa. Kako se ide od centra prema periferiji, sve snažnije je primjetan utjecaj korupcije i rođačkoga mentaliteta te sve veća apatija i beznađe. Redatelj očito voli odabrati pojedine gradiće i gradove te oko lokaliteta ispreplesti složenu priču koja individualne sudbine uklapa u društveno-politički kontekst te na taj način nastoji ostvariti panoramski zahvat u društvo sa svim njegovim zastranjenjima, a da pritom ne upada u plitko moraliziranje. Pritom je grad/gradić protagonist za sebe te urbana slikovitost i motivika redovito bivaju povezani s likovima, njihovim proživljavanjima te idejnom komponentom ostvarenja. Kišna i depresivna Rijeka oronulih pročelja, sporedne zapuštene ulice Osijeka ili rasap Nuština rezultat su iste (post)tranzicijske političko-ekonomske priče te se samo razlikuju u stupnjevima propasti. Šutnja općenito slavonsku prijestolnicu sagledava pesimistično, a ona služi kao primjer u malom za cjelokupnu državu. Policija, sudstvo, politika i kriminalni milje ispremreženi su te je korupcija metastazirala na cijelo društvo.

    U prvoj je sezoni novinar Stribor (Goran Bogdan) predstavljao vezivno tkivo priče. Naglasak je bio na njegovoj profesionalnoj i osobnoj potrazi, a one su bile isprepletene – slabe financijske mogućnosti mladih obitelji neriješenoga stambenoga pitanja i škrto plaćeni poslovi hrvatska su svakodnevica. S obzirom na protagonistovu profesiju, Šutnja se jednim dijelom nastavlja na preokupacije iz serije Novine, napose u postavljanju novinarske profesije kao one koja ima snagu promijeniti društvo tako što beskompromisno upućuje na društvena zla te ono što pojedini politički centri moći snažno žele zataškati. Sada se ide korak dalje jer su političari našli načina kako ušutkati sve one koji mogu predstavljati korektivni mehanizam.

    Sezona je, kako to obično biva, namjerno završavala cliffhangerom da bi pobudila iščekivanje do narednoga izdanja koje treba čekati godinu ili dvije. No veliko otkriće na njenom kraju, ispostavit će se u narednoj, samo je jedan manji dio vrlo složenije kriminalne i korupcijske priče. Unatoč konvencionalno postavljenom finalu sezone u prijelomnom trenutku, a s obzirom na činjenicu da se djelo na HTV-u prikazivalo prema modelu iz tjedna u tjedan, epizode su u obje sezone postavljene kao svojevrsna kombinacija dramaturških načela linearne televizije te njezinih preoblika u suvremenosti u kontekstu razvoja kvalitetnoga sadržaja. Naglasak je na bogato razvijenoj atmosferi i likovima čiji se odnosi razvijaju kao i oni sami, a s obzirom na činjenicu da se javlja ansambl protagonista, prisutne su ispremrežene fabularne linije koje se nadopunjuju te ocrtavaju različite socijalne i profesionalne miljee. Matanić vješto i izbalansirano vodi priču, razvija sugestivnu slikovitost te unosi na televiziju nešto od filmskih obilježja, čime ide ruku pod ruku s današnjim procesima konvergencije filma i televizije.

    Socijalni je moment manje izražen nego u prvoj sezoni, no s druge je strane veći naglasak stavljen na portretiranje utjecaja provincijskih političkih moćnika koji kadroviraju po gradovima i općinama te načina na koji njihov utjecaj penetrira u sve društvene pore zatvorenih sredina. Mikropolitička razina ujedno je kontrapunktirana makropolitičkoj, koju ponovno ocrtava lik ministra unutarnjih poslova Ivana Horvatića (Leon Lučev), ali i pojava nove protagonistice Mile (Branka Katić), koja navodno radi za Europsku komisiju te je došla provjeriti kako se odvija implementacija šengenskoga režima na hrvatskim granicama.

    Šutnja 2 naglasak preusmjerava sa Stribora, koji i dalje ostaje bitan, na detektivski par Vesnu Horak (Sandra Lončarić) i Vladimira Kovača (Darko Milas), koji bivaju suočeni s nizom novih zločina – ubojstava, što rezultira teorijom o pojavi osječkoga osvetnika. Time se očito sugerira da će veća pažnja biti posvećena kriminalističkim aspektima priče. Stoga je druga sezona čistokrvni krimić u kojem se ubojstva nižu kao na pokretnoj traci, a nepoznanice multipliciraju kroz uplitanje raznih interesnih skupina. Priču dodatno komplicira zagonetna Mila (Branka Katić), potencijalna tajna agentica, za koju se ne zna na čijoj je strani.

    Dijalozi Alčevskoga bolje su izbalansirani nego u prethodnoj sezoni, a katkad mu se potkrade i neki klišej poput policajca koji neprestano jede. Lik Tihane Lazović odveć je marginaliziran te je mogao biti bolje iskorišten. Neke glumačke kreacije pate od odveć kazališnoga tipa glume, dok su druge poprilično dobre (Leon Lučev, Branka Katić).

    Čekamo treću sezonu jer i dalje ne znamo tko je snimao moćnike i tko sve posjeduje sporne snimke.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. listopada 2023.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji