Izrazito komoran film koji pati od pretjerane teatralnosti

Peter von Kant, red. François Ozon, Francuska, 2022.

• 

  Peter von Kant, sugerira i sam naslov, temeljen je na Fassbinderovu filmu Gorke suze Petre von  Kant (Die bitteren Tränen der Petra von Kant,1972), koju je njemački redatelj temeljio na vlastitoj drami, a i njegovo filmsko ostvarenje s obzirom na prostor te dramaturšku strukturu uvelike duguje kazalištu. Ovo nije prvi put da je francuski filmaš François Ozon (8 Women, Swimming Pool, Frantz) posegnuo za Fassbiderom jer je prije više od dvadesetak godina koristio njegovu dramu kao predložak za svoju uspješnicu Vodene kapi na užarenom kamenju (Gouttes d'eau sur pierres brûlantes, 2000). Posrijedi je istodobno svojevrsna posveta ali i poigravanje izvorišnim ostvarenjem, njegovim idejnim i formalnim aspektima, u kojem se redatelj uvelike oslanja na postupak pastiširanja, ali se ironijski odnosi i prema liku samoga Fassbindera. Nakon odgledavanja djela ipak otvorenim ostaje pitanje koliko to nadilazi razinu puke igre.

  U razmatranom ostvarenju Ozon mijenja rod Fassbinderove protagonistice pa ona postaje Peter von Kant (Denis Ménochet). Također je riječ o umjetniku, u ovom slučaju uspješnom i profesionalno ostvarenom filmskom redatelju, koji pokazuje narcističke osobine ličnosti, živi u dekadentno uređenom stanu s Karlom (Stefan Crepon), kojega sadistički tretira i koji je sveden na figuru utišane posluge, koja je u potpunosti podređena hirovima svoga nadređenoga. Ovaj odnos gospodar-rob konstanta je cijeloga filma, a u životni prostor protagonista s vremenom ulaze malobrojni, no različiti ljudi: ljubavnik Amir (Khalil Gharbia), glumica Sidonie (Isabelle Adjani), kćer Gabrielle (Aminthe Audidard), majka Rosemarie (Hanna Schygulla). S njima Peter von Kant ima zaoštren i otuđen odnos, pun gorčine i nerazumijevanja, prikrivenih lažnom uljuđenošću, pa je posrijedi više odnos uzajamnoga koristoljublja. Sporedni likovi mahom statiraju te su svedeni na tipove, odnosno nisu podrobnije scenaristički razrađeni. Amir je primjer oportunističkoga ljepotana koji je našao sponzora. Sidonie je isprazna i licemjerna glumica koji se bavi tračevima. Rosemarie financijski ovisi o sinu. Mahom služe da bi se putem njih istaknuli pojedini aspekti Kantova karaktera te činjenica da uspjeh na poslovnom planu ne mora nužno biti praćen ostvarenim međuljudskim odnosima. Pritom relacija s Karlom služi da bi se posredno ocrtalo protagonistovo ponašanje prema drugim ljudima. Kako je radnja smještena u njegov stan, gledatelj nema pristupa životu mu izvan ulaznih vrata doma, pa toksičnost odnosa prema ljudima koje prima u svoj salon i životni prostor nešto općenito sugerira o njegovim interpersonalnim vezama.

  

  U žanrovskom i audiovizualnom pogledu, Ozon podosta toga posuđuje i pastišira od Fassbindera, a izravnu referencu predstavlja i pojava glumice Hanne Schygulle. Posveta njemačkom redatelju i njegovoj fascinaciji melodramama, koja je pak bila sirkovska fascinacija, ogleda se i u Ozonovu ostvarenju jer u vizualnom sloju nastoji evocirati svijet starih holivudskih melodrama, u rasponu od vrlo preciznoga baratanja bojama i osvjetljenjem, scenografskim rješenjima, glumačkim kreacijama, portretiranjem likova i postavljanjem njihove motivacije, ali s primjetnom notom europskoga dekadentizma. Scena u kojoj Peter von Kant bolestan leži na kauču pokraj staklene stijene, a majka gleda kroz prozor na kojem se hvata led, izravna je posveta Douglasu Sirku. Nakon što Ron Kirby (Rock Hudson) padne te se ozlijedi, leži u svojoj kući na sofi, a društvo mu pravi Cary Scott (Jane Wyman) stojeći pokraj staklene stijene i gledajući u glacijalni pejzaž koji se prostire naokolo njih u Sve što nebo dopušta (All That Heaven Allows, 1995). U francuskom uratku voljenu ženu znakovito zamjenjuje majka u presudnom trenutku, a u odsustvu ljubavnika koji se beskrupulozno poigrao protagonistovim osjećajima.

  

  Ostvarenje je strukturirano kao triptih. Pratimo svakodnevnu rutinu Petera von Kanta prije upoznavanja Amira, kada osjeća osamljenost i neispunjenost u međuljudskim odnosima te se povjerava prijateljici Sidonie. Potom u njegov život ulazi mladi Amir od kojega stvara filmsku zvijezdu, ali ga i u potpunoj opčinjenosti stavlja u rang svoje umjetničke muze i smisla života. Treći segment vezan je uz ljubavno razočaranje te gubitak kada dolazi do egzistencijalnoga otrežnjavanja te rasapa iluzija. Finalnu konfrontaciju Von Kanta i osoba iz njegove neposredne okoline Ozon postavlja kao katarzičan trenutak za lik, no taj segment, koji je trebao postati mjestom koncentracije idejnoga sloja ostvarenja, ostavlja mlak dojam, možda ponajprije stoga što likovi nisu scenaristički dostatno profilirani. Peter von Kant ponaša se prema diktatu melodramatskoga junaka koji smisao života i njegovo iskupljenje vidi u ljubavnom odnosu te je spreman žrtvovati vlastiti integritet da bi udovoljio svojem hirovitom odabraniku. Ozon pritom vješto koristi motiv zrcaljenja. Često su u kadrovima uočljive različite plohe koje reflektiraju: ostakljeni dijelovi vrata, prozori, zrcala. Navedeno se preslikava i na likove. Sadistički odnos naslovnoga junaka prema Karlu zrcali se na njegov odnos prema Amiru, samo iz obrnute perspektive: tu je smješten u položaj mazohista, a nemogućnost kontroliranja vlastitih reakcija vodi ga u alkoholizam, pa se ovisnost o osobi zamjenjuje ovisnošću o opijatima.

  

  Ozonov uradak izrazito je komoran. Kako se isključivo odvija u protagonistovu stanu, ostavlja dojam zatvorenosti i klaustrofobije, ali upućuje i na dramski predložak. Tome pridonosi i ograničen broj likova koji ulaze i izlaze iz protagonistova života. Posebice katkad pretenciozni dijalozi, pa i stil glume, sama mizanscena i komornost film dovode u okrilje kazališta te cjelina pati od pretjerane teatralnosti.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. listopada 2023.

Piše:

Dejan
Durić