Groteskno ostvarenje tankog suspensa

Smrt djevojčice sa žigicama, red. Goran Kulenović, Hrvatska, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, 2023.

• 

  Živi li još slavna Djevojčica sa žigicama? Ta mitska figura smišljena u imaginaciji Hansa-Christiana Andersena, u njegovoj bajci o prerano izgubljenom djetinjstvu, nekada je ljude tjerala na tugu i melankoliju. Priča je to o propuštenim prilikama. Mladi se život ugasio poput šibica kojima je siromašna djevojčica osvjetljavala preostale trenutke u svom prerano okončanom bivanju. Ovu je priču na svoj osebujan način evocirao i veliki Aki Kaurismäki u Djevojci iz tvornice šibica (Tulitikkutehtaan tyttö, 1990.). Bio je to njegov manje zapažen film, ali dojmljive tragične teksture o fatalizmu usuda poniženih i uvrijeđenih. No, koliko je moguć današnji, suvremeni narativ o siromaštvu, čežnji i umiranju?

  Sva ova uvodna tirada pokušava prizvati duh djetinjstva i užitka u malim stvarima. Među njima, i u filmovima. I to filmovima koji bi širili emociju i iscrtavali sličice iz umjetničke zbilje njegovih protagonista. No, kakva je umjetnička zbilja filma Gorana Kulenovića Smrt djevojčice sa žigicama, premijerno prikazanog na ovogodišnjoj Puli? Rekao bih – vrlo začudna, bizarna, na koncu i beznadna, dešperatna. Dešperatna? Zbog čega? Pa ne samo zbog bezizlazno tužne kino-storije, nego prije svega zbog nestanka duhovitosti jednog nekad vrlo visprenog i žovijalnog autora. Pa zar je ovo zaista Goran Kulenović? Autor i scenarist kojeg sam svojedobno upoznao preko izuzetno duhovitog i beskrajno zabavnog sitcoma Bitange i princeze? Netko tko je osmišljavao epizode prštavog humora i komike koji su nečesto podsjećali na najbolje trenutke montypythonovaca i Crne guje?

  

  Film započinje sumorno i tužno. Ne i melankolično, kako su autori valjda htjeli!? Dolazak broda na Rab s protagonistom koji gleda dječaka i oca, ubrzo ćemo shvatiti, njegova je reminiscencija na vlastito djetinjstvo i davne dane odrastanja. Kroz cijeli film Fero (Ozren Grabarić) vodi bitku s demonima prošlosti, da bi ih najuspjelije odagnavao – masturbacijom. Da, da, doslovno (i ne, ne – nisam spojlao nešto što bi moglo biti dramaturški i emotivno važan vrhunac filma). Na otoku sreće svog prijatelja iz djetinjstva, policijskog inspektora Mungosa (Goran Navojec). Njihov je odnos prepun stereotipa, trivijalnosti muškog prijateljstva, a u sebi ne nosi ništa što bi te likove moglo gledatelju empatijski približiti. Jednostavno, radi se o prijateljstvu iz navike, dosadnom i praznom. No, cijelu priču garnira klasična krimi-priča, poprilično plošni whodunit. Naime, na plaži je nađeno tijelo Marilene (Elma Juković), rumunjske doseljenice na Rab, a čija se smrt poklapa s pogrebom lokalne djevojčice koju oplakuje cijela bodulska zajednica. Dakle, treba otkriti u kakvoj je to vezi jedno s drugim i, tko je počinitelj. 

  Scenaristi filma – sam Kulenović i autor predloška Zoran Ferić, u toj krimi-priči razotkrivaju mnoštvo bizarnih i grotesknih likova koji čine studiju lokalnih, ridikuloznih karaktera. Mjesni berekin Ranko (Borko Perić), pisac Bobo (Voja Brajović), bračni par, roditelji mrtve djevojčice Globus i Renata (Slavko Sobin i Iva Babić), svećenik Marijan (Slavko Juraga), melankolična Franka (Jelena Lopatić)… tek su neki u čitavoj galeriji tek ovlaš ocrtanih, skicoznih karaktera.

  

  Sam redateljski prosede ispresijecan je mnogobrojnim flešbekovima, a koji umnogome ne samo da ne produbljuju karaktere nego čine zalihosnom samu kino-strukturu. Naime, što? Prikaz likova iz mladenaštva, nekih 20-tak godina prije ratne stvarnosti Hrvatske iz 1992., samo ponavlja već navještene intrige fabule – koje to i nisu. Primjerice, nikad ostvarena veza između Fera i Franke završava u banalnim reminiscencijama na nesporazum, pokvareni telefon i spomenutu – onaniju. „Smo debili“, rečenica koju izgovara Franka, možda ponajbolje ocrtava zbrkanost narativnog sižea. I doista, ovaj detektivski/detekcijski narativ ostaje nemoćan ocrtati bilo kakvu emociju koja se ne bi izgubila u trivijalnosti nevještog i neduhovito sročenog krimića. Jednostavno, kino-priča ne drži ozračje ni suspensa niti empatije prema njezinim protagonistima. Gluma je namještena i počesto groteskno karikaturalna. (U tome patetično prednjači bračni par Globusa i Renate). Prijateljstvo Fere i Mungosa, pak, toliko je neelaborirano da teško možemo uhvatiti razloge njihove kumpanije. Gledatelj će odmah biti zatečen i jezikom. Dakle, govori se lokalnim idiomom, specifičnim upravo za Rab i okolinu mu. Međutim, taj jezik iz usta poznatih nam glumaca zvuči namješteno i posve nesugestivno. (No, možda sam ovdje u krivu – trebali bismo provjeriti s izvornim govornicima.)

  

  Nadalje, tu je i cijeli niz somnambulnih bizarnosti. Jedna je od takvih i ona u kojoj svećenici vrše egzorcizam nad osobom nedefinirana spola, e da bi u jednom trenutku ona / on sebe identificirala/o Jovom Kapičićem, zloglasnom komunjarom te upraviteljem još zloglasnijeg Golog otoka. Ovaj naoko politički element priče zapravo je dokaz posvemašnje izgubljenosti autora u svojoj storiji. Erotsko pomaknuti element priče iz Ferićeva predloška romana – transvestizam, obračun s pederima/homoseksulacima – djeluje pak karikaturalno. Dalje, komički elementi, primjerice vezani uz lik mladog policajca i njegovu sposobnost da njuhom, šnjofanjem poput psa tragača prenese dokazni materijal, toliko su šablonski i neduhoviti koliko to samo mogu biti. Možda je, ipak, najživotniji lik Franke u izvedbi Jelene Lopatić. Ona djeluje kao da je od krvi i mesa.

  Na što me uglavnom podsjećao Kulenovićev film? Pa ponajprije na britanske ili švedske TV-serije u okviru tzv. Krimi petka na HTV-u. Ali, tek naizgled. Jer, serije poput Umorstva u Midsomeru, Vere, Inspektora Frosta, Endeavoura: Mladog Morsea, Grantchester, Sommerdahlovih ubojstava, Annike Bengtzon i sl. neusporedivo su zanimljivije u svojim dramaturškim serpentinama i labirintima, a Djevojčica sa žigicama tek je groteskno bizarni galimatijas nesuvislih karaktera i vrlo tanko odrađenog suspensa.

  

  Tijekom trajanja ovog uratka osjećao sam uglavnom stalnu nelagodu. Jedino što me donekle tješilo pri takvom doživljaju bile su fotografske vedute jesenjeg Raba. Ponekad se činilo i da je sama filmska priča tek izlikom za odabranu ambijentaciju. S druge strane, svjestan sam i da su autori željeli podastrijeti pred nas osebujni bodulski fatalizam. I tako dalje i bliže, sve u svemu, vodili su nas u neinventivnu prazninu usudnih ćorsokaka svojih protagonista.

  Istina jest ponajviše to da sam – nakon 16 godina duge pauze u njegovu igranom-filmskom opusu i solidne zabave s Pjevajte nešto ljubavno (2007.), od Kulenovića očekivao dinamičniji i mnogo duhovitiji kino-uradak. Ali eto, većinu sam ovog napisa ispunio nostalgijom za suvislijom art zbiljom. No ona se u Smrti Djevojčice sa žigicama jednostavno nije uspjela posložiti i… oživjeti.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 11. listopada 2023.

Piše:

Marijan
Krivak