Tehnički besprijekorno, a idejno i scenaristički konvencionalno
Oppenheimer, red. Christopher Nolan, SAD, 2023.
-
Christopheru Nolanu mora se priznati jedna stvar. U Oppenheimeru nas nije zamarao tri sata klasičnim biopicom koji pregledno iznosi životnu priču subjekta od odrastanja do njegove potpune profesionalne i društvene afirmacije te eventualnoga posrtanja. Navedeno nije mala stvar, jer biografski je film rijetko sklon propitivanju žanrovskih strategija, pa smo mu neizmjerno zahvalni što nas je poštedio monotonije i žanrovske konvencionalnosti, koja je ipak više vješto prikrivena no što je uistinu izbjegnuta. Pritom je redatelj za predmet interesa uzeo znanstveni autoritet – J. Roberta Oppenheimera (odličan Cillian Murphy), čiji je utjecaj na razvoj fizike u dvadesetom stoljeću bio izniman, no ujedno je posrijedi čovjek koji je u povijesti ostao upamćen po ne toliko laskavoj tituli „oca atomske bombe”. Nolan pritom vješto narativnim i vizualnim bravurama izbjegava zakoračiti na kontroverzna područja te ujedno uspijeva sakriti da nije toliko hrabar redatelj kakvim se želi pokazati.
Priča otvara vrlo intrigantno pitanje o ulozi znanosti kako u nedavnoj prošlosti, tako i u suvremenom društvu. Naravno, njezina je funkcija da bude primjenjiva te time učini život lakšim, treba nam pomoći da razumijemo prirodni i društveni svijet te nas same, no također iziskuje odgovor na pitanje njezina stavljanja u funkciju destruktivnih ciljeva poput stvaranja oružja masovnoga uništenja. U jednom trenutku Oppenheimer pita Einsteina (Tom Conti) jer li moguće da detonacija atomske bombe uzrokuje lančanu reakciju koja bi mogla zapaliti atmosferu i time uništiti planet i posljedično život na njemu. Pred kraj ostvarenja, dvojica se muškaraca ponovno susreću, u trenutku kada se hladnoratovska prepucavanja opasno zahuktavaju. Naslovni protagonist pesimistično zaključuje da se spomenuta lančana reakcija zaista dogodila, doduše ne u doslovnom nego u simboličkom smislu jer su suprotstavljeni ideološki blokovi krenuli u utrku vezanu uz atomsko naoružavanje, što svijet može dovesti do propasti. U tome im je upravo znanost pomogla. Film u cjelini malo zanima negativno korištenje znanstvenih otkrića i njezino stavljanje u službu destruktivnih činova ili razmatranje častohleplja znanstvenika koji su spremni krenuti u opasne poduhvate jer im to jamči da će ih povijest zapamtiti. Doduše Nolan stidljivo, ali psihološki vrlo dobro i uvjerljivo uspijeva dočarati protagonistove dvojbe i grižnju savjesti zbog toga što je sudjelovao u smrti velikoga broja Japanaca. Scena u kojoj drži patriotski intoniran govor nakon bacanja atomskih bombi na japanske gradove i u kojoj svoje slušatelje doživljava kao ljude spaljene eksplozijom i radijacijom, odlično dočarava taj trenutak, a kroz nastojanje da se njegova unutarnja previranja fokaliziraju iz svijesti mu.Oppenheimer naglasak stavlja ne neke druge preokupacije. Ispod naoko hrabre površine, djelo predstavlja čisti holivudski visokobudžetni produkt za široke gledateljske mase. Posrijedi je projekt visokoga koncepta, s raskošnom i zvjezdanom ansambl glumačkom postavom (Robert Downey Jr., Gary Oldman, Emily Blunt, Matt Damon, Jason Clarke, Florence Pugh, Josh Hartnett, Kenneth Branagh, Rami Malek, Casey Affleck), progovara o simbolički važnom trenutku za jednu naciju te je rađen prema scenarističkoj šabloni mnogih takvih naslova, u kojima je osobno prožeto s nacionalnim do razine patriotskoga zanosa. Time se sagledava kako je izniman pojedinac zadužio domovinu, a ona mu je u ključnom trenutku okrenula leđa. Pritom se protagonist redovito bori protiv rigidnoga sustava. Nolana, kao što rekoh, ne zanimaju destruktivni aspekti znanosti, nego odnos znanstvenika i političkih centara moći te na koji način zakulisne političke i institucijske igre te sitne ambicije mogu doći glave genijalne umove, koji svoj talent stave na raspolaganje politici i naciji. U pozadini se pak ocrtava potka o američkom individualizmu. Oppenheimer je nekonvencionalna i iznimno nadarena osoba koja ne želi šutjeti te njeguje pravo na slobodu vlastitoga mišljenja, pa je posrijedi priča o borbi protiv političke cenzure u jednom vrlo mračnom razdoblju američke povijesti, kakve su mekartijevske pedesete, zadojene paranojom od širenja i infiltracije komunističkih ideja, bile.
Film je nažalost prožet velikom dozom patriotskoga kiča i patosa, priča je tretirana s tim izrazitim američkim prizvukom, koji je iritantan. Junak je sagledan kao tragična ličnost i domoljub iz dvaju razloga: pomogao je da se Drugi svjetski rat okonča tako što je rezultat projekta koji je vodio primorao Japan da kapitulira, što je omogućilo da SAD kanalizira nacionalnu traumu Pearl Harbora; istodobno ukazuje na negativne aspekte američke unutarnje i vanjske politike, čije su paranoje bile snažnije od nečijih života i karijera. Djelo stoga naslovnoga protagonista uzima kao tragičnoga junaka te ga oštro suprotstavlja političkim centrima moći.
Nolan poslovično voli razvedene naracije, u kojima se isprepliću brojne narativne linije, zapleti i podzapleti, a u ovom slučaju da bi markirao složen društveni, politički i povijesni kontekst te sučelio antagonističke političke i znanstvene silnice. Godine 1954. znanstvenik je bio izložen saslušanju pred političkim odborom koji se trebao izjasniti o njegovoj (ne)podobnosti za nacionalnu sigurnost. Ono je rezultat političkoga inženjeringa te je prvenstveno potaknuto osobnim netrpeljivostima, kojima je u prilog išla antikomunistička hajka. Navedeno čini prvu narativnu liniju u kojoj se Oppenheimer sučeljava s članovima odbora, njihovim pitanjima i iskazima svjedoka. Čak i gledatelju neupoznatom s povijesnim kontekstom, a s obzirom na način kako redatelj postavlja dinamiku odnosa optuženoga i tužitelja, jasno da je ishod procesa unaprijed određen. Ovaj aspekt pripada narativnoj sadašnjosti, a on je isprepleten s drugom narativnom linijom, koja otpada na narativnu prošlost te je iznesena u formi analepsi. Junak je pripremio iskaz koji temeljno predstavlja njegovu životnu priču: školovanje, koketiranje s komunističkim krugovima, osobni život, znanstvenu i predavačku aktivnost te sudjelovanje u projektu Manhattan.
Treća narativna linija također je smještena u narativnu sadašnjost te prikazuje saslušanje Lewisa Straussa (Robert Downey Jr.) pred američkim Senatom, koji preispituje njegovu nominaciju za ministra trgovine (predložio ga je predsjednik Dwight D. Eisenhower), što je trebala postati kruna njegove duge karijere. Poigravanje triju narativnih linija Nolanu omogućuje da rekonstruira profesionalnu i privatnu biografiju Oppenheimera, ali i da priču postavi kao uzbudljiv politički triler jer su prve dvije i treća narativna linija postavljene u odnos tenzije. Film gledatelja tretira kao da ne zna tko je prijavio znanstvenika za protudomovinsko djelovanje pa je posrijedi pravi mali triler koji progovara o raznim sredstvima manipulacije, osobnim ambicijama te sitnim dušama. Tri su narativne linije ujedno stilski diferencirane. Prva počiva na dinamičnoj međuigri suprotstavljenih strana i iskazivanju moći, što Nolan vješto postavlja smještajući radnju u skučenu prostoriju koja odiše klaustrofobijom. Druga narativna linija retardira prvu te dozirano otkriva aspekte protagonistove prošlosti, a njezini najuspjeliji segmenti otpadaju na trenutke u kojima redatelj nastoji ući u svijest lika. Treća je oneobičajena tako što je snimana u crno-bijeloj tehnici, čime odudara od ostatka filma, a sadrži štih dokumentarističnosti ali i starih holivudskih filmova.
Oppenheimer je tehnički besprijekorno izvedeno djelo, s mnoštvom pedantno postavljenih i odlično režiranih prizora, no istodobno idejno podosta konvencionalno.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. listopada 2023.
