Tko je zvijer a tko čovjek?

Hrvatska književnost i film: Josip Mlakić: Mrtve ribe plivaju na leđima (2011), Mrtve ribe (2017), red. Kristijan Milić

  • <em>Mrtve ribe</em>, red. Kristijan Milić, 2017.

    „Najbjednije i najkrhkije od svih stvorenja jest čovjek, a opet i najoholije.“ (Michel de Montaigne, O okrutnosti, 1588)

    Huizingovska ludička forma rata kao antropološki koncept zaigranog čovjeka homo ludensa, arhaična je i primitivna udvorna agonska borba povezana sa svečanošću i ritualnim, s pravilima i čašću, objavama i dužnostima, fair-play nadmetanjem kao samo jedan od izričaja kulture izrasle i razvijene upravo – iz igre; a kao takva miljama daleko od brutalnih pokoravalačkih i porobljavajućih ratova razvijene, naprednije i civiliziranije suvremenosti, beskrupulozno razarajućih u srži – kako materijalnog, jednako tako i onog duhovnog u čovjeku. Upravo o takvim pojedincima – onima koji rat nose u sebi, disfunkcionalnima, rastrojenima i nezacijeljenima u poratnoj Bosni i Hercegovini pripovijeda Josip Mlakić zanimljivom razlomljenom strukturom u svojoj zbirci kratkih priča ili možda bolje reći pseudo-romanu višestruke polifonične fokalizacije kojom kao postmodernističkim postupkom dodatno destabilizira kako paradigme narativnog modusa, jednako tako i očekivanja i poziciju čitatelja.

    <em>Mrtve ribe</em>, red. Kristijan Milić, 2017.

    Takvu mozaičnu panoramsku kompoziciju (mcewanovski mnogostrukih različitih perspektiva istih događaja) Kristijan Milić pokušava prenijeti i na film, iščitavajući je kao short-cut tehniku koja tek promotrena u cjelini pronosi i otvara neke nove vizure i istine; ipak, Mlakić to čini uspješnije. Unatoč promišljenoj crnobijeloj fotografiji Mirka Pivčevića (bez boje, koja bi simbolički evocirala svjetlija nadolazeća vremena) kao doslovnoj podcrtavateljskoj preslici apatije, letargije i sivila života stanovnika gotovo royanderssonovskog purgatorijskog svijeta, odnosno u širokom ansamblu ispoliranijih glumačkih izvedbi (Alija Aljević, Asja Jovanović), film ostavlja dojam nedovoljno pažljivo posloženih ili povezanih vinjeta; općem dojmu ne pridonose ni neke preduge/preeksponirane (mladež na rijeci) ili čak suvišne (ulomak s Goranom Bogdanom) epizode.

    <em>Mrtve ribe</em>, red. Kristijan Milić, 2017.Ipak, Milić perceptivno uočava bestijarijski subtekst i potencijal djela kao apel protiv svakovrsne okrutnosti i kao statement o besmislu rata, u krajnjoj liniji i kao snažan zrcalni aspekt ljudskih činjenja. Isti djelu pridaje onu književniku imanentnu metafizičku dimenziju, dobro poznatu iz kultnih Živih i mrtvih (još jedna uspjela suradnja Mlakić/Milić dvojca; knjiga 2002, film 2007) poigravajući se kako terminom bestijalno, jednako tako i diskriminatornom specističkom pretpostavkom ljudske superiornosti nad ne-ljudskim živim bićima te posljedičnom – etički neopravdivom eksploatacijsko-iskorištavalačkom normalnom i podrazumijevajućom svakodnevnom praksom zlostavljanja, patnje i zatočeništva istih, prizivajući De Montaigneovu tezu da okrutnost prema životinjama vodi do okrutnosti prema ljudskim bićima; u krajnjem slučaju – da se mikrokozmos ogleda u makrozmosu. Romanom i filmom tako defiliraju ždralovi pri seobi (nekoć poštovani kao vjesnici dobra, ovdje se iz obijesti ubijaju puškom, postaju zlogodine – zloguki psihopompi ili možda proricatelji mračnog(ih) dijela godine(a)); umlaćuju se u knjizi pravi a na filmu kostimirani medvjedi radi dječje(!) zabave (što evocira odnedavne manifestacije njegovanja antropocentričnosti od najmlađe dobi, poput one uzgajivača goveda za djecu od druge godine života); agregatom se razaraju ribe i njihova staništa a potom naknadno nemarno odbacuju (metaforički višeslojan pesimističan pogled u budućnost – mladež kao nositelj iste ne cijeni plodonosnost ribolova; uzaludnost devastacije rijeke kao paralele besmislenih žrtava rata); pištolj za ubijanje životinja na kraju ubija čovjeka – sve su to indirektni (ili možda direktni) putokazi (ili upiranja prstom) na ono rečeno bestijalno, na pitanje tko je zvijer a tko čovjek.

    U tom knjiško-filmskom intertekstualnom svijetu bogatom filmskim (kultni Kalatozov naslov Ždralovi lete (Летят журавли, 1957), Coenov Nema zemlje za starce (No Country for Old Men, 2007), Bergmanov Sedmi pečat (Det sjunde inseglet, 1957)) i knjiškim referencama (Krleža, Jesenjin) koje nisu samo deklarativne nego itekako isprepletene s radnjom, pokušava se ukazati upravo rečeno – da za star(c)e vrijednosti više nema mjesta, da je došlo vrijeme ustupanja novom jer u suprotnom, ostaje trajna igra šaha / koketiranja sa Smrću dok negdje u podlozi zvoni mrtvačko zvono, uz pitanje – kome zvono zvoni? Ipak, let ljubavnog para paraglajderom, u romanu neostvaren, kod Milića će se ipak dogoditi. Mala je to, ali važna promjena koja signalizira nadu u izdignuće nad stadij nemani – onog okrutnog u čovjeku, a samim time i nadu u svjetliju budućnost.

    <em>Mrtve ribe</em>, red. Kristijan Milić, 2017.

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 3. rujna 2023. 

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji