Perceptivno-britka i efektna, ponajbolja komedija novije hrvatske kinematografije
Hrvatska književnost i film: Ante Tomić, Što je muškarac bez brkova (2000), red. Hrvoje Hribar, 2005.
-
Što je muškarac bez brkova, bestseler Ante Tomića – uz Tribusona također filmičnoga, vizualnog i dijaloškim bremenitog kazivača, u svojoj filmskoj inačici zadržava kako ono najbolje od rečene proze, jednako tako istovremeno istoj biva potpuno disparatnim. Najuočljivija karakteristika Tomićeva iskaza – ikavički bogat, sočan, narodni govor nepročišćen i nefiltriran, hiperboliziran svekolikim vulgarizmima, ruralnim lingvističkim lokalizmima i varijetetnim regiolektima i kolokvijalizmima tematizirane zone Dalmatinske zagore, kod pisca ujedno biva i svojevrstan zrcalni aspekt samog krepkog i kršnog, promućurnog i britkog, autentičnog vlaškog stanovništva napučenog poznatim prototipovima – mačo muškaraca, jezičavih žena, konzervativnih gastarbajtera i svekolika šarolika: pobožna i priprosta, rugalačka i neuglađena, patrijarhalna i domoljubna puka – posljedično bogato diferenciranog i karakterizacijski. I još samo nedostaju kakvi galantari, gatari i korpari pa da iz ove proliferantne živopisne zone Dalmatinske zagore gotovo neopazice zagazimo u Imotsku Krajinu, iz koje iz prikrajka proviruje Ivan Raos i njegovi prosjaci i sinovi. Škrt, zabačen, nepristupačan i surov, petrificiran krški kamenjar odmah na prvu priziva šimunovićevsku epsku slikovitost, gudeljevsku pleternu sugestivnost i Brešanovu Mrdušu, ali i Papićeve Lisice (1969), Sviličićev Oprosti za kung fu (2004), Sonju i bika (2012) Vlatke Vorkapić – milje toliko inspirativan domaćoj kulturnoj povijesti.
Tomić ono pučko iznosi do kraja; obilno se koristeći unutartekstovnom pripovjednom perspektivom kao naratološkim konceptom, približavajući se time poetici usmenog narodnog kazivača, mudro shvaćajući da u takvom obliku pripovijedanja sudjeluju i sami slušatelji / čitatelji u ovom slučaju; no tek finalnim metareferencijalnim obratom otkrivajući se kao takav, izravan sudionik radnje – homodijegetički pripovjedač (Pop ne izdrža taj pogled i okrete glavu, spazi da ga ja gledam. Ja sam vam onaj nosati tamo pod murvom. „Živio, Ante!“ nazdravi mi svećenik. „Živio i ti meni, moj Štipane!“ kažem. „Nemoj svašta pisat“, upozori me pop. „Neću“, obećam mu ja. „Znan ja tebe“, kaže don Štipan, a vidiš da je već dobro pijan. „Baraba si ti“, reče. „Svašta ćeš nadrobit, i šta je istina i šta nije.“ Ja se smijem.). Time priziva vonfranzovski rite de sortie (obred povratka) – vraćanje u stvaran svijet nakon uranjanja u onaj knjiški, putem poznatih završnih (izlaznih), mahom šaljivih formula folklornih pripovijesti („I tek tad je nastala radost i pravo veselje, ali ja ti poslije o njima ništa nisam čuo“; „Poslije se pilo svadbeno piće i veselilo se i dugo i lijepo (…) Požuriš li do kraljevih dvora, možda i zatekneš koju kapljicu svadbenoga piva“, „I ja sam onamo bio ali nitko za me i nije mario (…)“).
Žovijalan intelektualac Hribar pak ide korak dalje i svojom poprilično slobodnom adaptacijom film oslobađa okova puke transpozicije predloška; naime, na pijedestal postavlja njegov melodramatski, rom-com moment (čiji je petparački otrcan dispoze potenciran duhovitim sapuničastim španjolskim podtekstom) i razvija posve nove rukavce radnje – od svega mahom zadržavši duh miljea i likove, no ne bez humornog i ironijskog žalca, posvemašnje porazbacavši i drugačije zauzlavši narativne niti. Svoju junakinju primjerice dovodi u stanje estésovske „bezazlene raskalašenosti“, gotovo dječje prostodušnosti, a junaka – contra naturam skrupuloznog mladog svećenika neintegrirane osobnosti, rastrgava nezavidnim izborom – neuroze/psihizmi ili vrlina/krijepost; pritom oboje startno impostirajući kao neprikosnoveno čestite i poštene – nezainteresirane za materijalno (ona – temperamentnost, sav novac bez zadrške nudi kao milodar; on – suzdržanost, isto odbija ne iskorištavajući ishitrenost njenog postupka).
Koloritnosti također pridonose kako pojedine iznadprosječne glumačke izvedbe (Cvitešić, Gregurević), tako i pamtljivi osebujni karakteri (haiku-pjesnik Stanislav) ali i poneke antologijske, istinski komične scene (Tatjanino priznanje Stipanu, suočavanje Marinka s budućim zetom), upečatljiva glazba Tamare Obrovac, produkcijski dizajn, začinjenost s naizgled pozadinskim a zapravo onim pravim štofom relikata pučke kulture zblendanih sa suvremenošću svakodnevice – žena sa šudarima, ojkavične rere i mercedesa, dihotomija crkve (pobožnost, religija) i vojske (sekularno, državno), svakako i ciničnog propitivanja muževnosti povezane s brkovima (zanimljivo pridavši svom filmskom naslovu razgodak odnosno upitnik, kojeg u naslovu knjige nema), te se može zaključiti kako je Hribar kreirao vrlo perceptivno-britku i efektnu, zapravo ponajbolju komediju novije hrvatske kinematografije.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 23. rujna 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Piše:
Marić