Na skliskom terenu novih preokupacija
Black Mirror, sezona 6, Netflix, 2023.
-
Neke serije odlično pogode društveni trenutak te na temelju njega intrigantno počinju otvarati niz pitanja o tome kojim bi smjerom razvoj naše civilizacije mogao krenuti te na koji način bi interakcija humanoga i tehnološkoga mogla uvjetovati različite dinamike odnosa u pretpostavljenoj bližoj budućnosti. Jedna od njih je Back Mirror autora Charlieja Brookera, koja se zbog provokativnosti i relevantnosti uspjela održati šest sezona, uz jedan specijal i interaktivan film, ostvarivši dug serijalni život od dvanaest godina. Prve dvije sezone rađene su za britanski Channel Four, a potom je produkciju u svoje ruke preuzeo Netflix, prepoznavši veliki komercijalni potencijal i prestiž projekta, nakon čega je on uostalom i doživio veliku fanovsku sljedbu.
Brooker se opredijelio za antologijski format: svaka epizoda ima drugačiji zaplet, likove, mjesto i vrijeme radnje, a u cjelinu je povezuju najčešće ideja i žanr. U ovom slučaju znanstvena fantastika i distopija, što je redovito prožeto razmatranjem učinka medija i razvoja raznih tehnologija na čovjeka i njegovo okruženje. Autor je uspio iskoristiti najbolje od spomenutoga formata: serija nije iscrpljivala pažnju gledatelja jer je tijekom svake sezone nudila niz različitih priča koje su mogle temeljnu ideju ocrtati iz različitih rakursa. Ujedno je u doba kvalitetne televizije mogla varirati vrijeme trajanja pojedinih epizoda, ovisno o dramaturškoj složenosti, pa su pojedine nalikovale gotovo na dugometražne filmove s pomno razrađenim likovima i idejnim slojem. Stoga su i sezone mahom bile kratke te građene u rasponu od triju do šest epizoda. Obično se smatra da je jedan od temeljnih nedostataka antologijskoga formata što epizode često variraju u kvaliteti, no Black Mirror mahom je po tom pitanju ostao konzistentan.
Nakon najduže pauze među sezonama, u ovom slučaju četverogodišnje, Brooker je vjerne sljedbenike odlučio iznenaditi novim izdanjem Black Mirrora. Postavlja se pitanje je li za njom bilo potrebe i nije li autor izgubio kreativan potencijal, jer ono što smo imali prilike odgledati zasigurno neće zadovoljiti obožavatelje serije, a pitanje je bi li uopće mogao privući nove jer za to ipak treba inventivniji pristup od korištenja prežvakanih ideja i motiva. Posljednja sezona tako broji pet epizoda, no njih je žanrovski i idejno teško dovesti u koherentnu cjelinu. Neki nastavci pak vrlo naprasno strše iz kanona serije te djeluju kao da pripadaju nekim drugim televizijskim ostvarenjima, poput Dosjea X.
Prve dvije epizode tako razmatraju utjecaj razvoja tehnologije na čovjeka i njegov svakodnevni život, s dozom satire i kriticizma, te su najbliže onome što Black Mirror jest. U Joan is Awful, koju redateljski potpisuje Ally Pankiw, uspješna poslovna žena (Annie Murphy) i njezin život postaju predmetom televizijske obrade u stvarnom vremenu. Navedeno omogućuje razvoj tehnologije: superračunala i umjetne inteligencije, koji stvaraju hiperrealističnu kompjutersku animaciju, s licenciranim glumačkim likom Salme Hayek, koji utjelovljuje serijalnu inačicu protagonistice, čiji život – privatan i javan – može gledati cijeli svijet. Jedini način da Joan povrati kontrolu nad vlastitim životom jest da uništi superračunalo, što neće biti nimalo lagan zadatak. Uvodna je epizoda ujedno i ponajbolja. Ne shvaća se odveć ozbiljno, vrckava je i brzoga ritma te humorno razmatra prava potrošača i činjenicu da bismo pažljivo trebali čitati što potpisujemo prilikom kupovine različitih dobara i usluga. Također implicitno progovara o problemu privatnosti i dijeljenja naših privatnih života putem društvenih mreža i inih platformi, što je dodatno usložnjeno pitanjem je li ikakav otpor moguć, što je podcrtano uslojavanjem ontoloških razina u priči.
S Loch Henry redatelja Sama Millera već dolazimo na sklizak teren. Davis (Samuel Blenkin) i Pia (Myha`la Herrold), mladi par koji je ujedno i filmski profesionalno povezan, odlaze njegovoj majci u škotsku provinciju, koja propada, na odmor te s ciljem da porazmisle o zajedničkom filmskom projektu. Ona tamo biva zaintrigirana pričom o lokalnom serijskom ubojici koji je doveo selo na zao glas pa se dvojac odlučuje za novi projekt: snimanje true crime priče, što ne nailazi na oduševljenje u malobrojnoj zajednici. Priča je dobro postavljena, Miller je vješto vodi, stvara upečatljivu atmosferu oronuloga i zaboravljenoga mjesta koje vješto sakriva vlastite tajne. S formalne strane, Loch Henry možda je ponajbolje izvedena cjelina u šestoj sezoni. Kritička oštrica usmjerena je na suvremeni proplamsaj true crime serija, napose na njihovu eksploativnost, posebice života žrtava te davanja prava zločincu na njegovoj strani priče. U Loch Henry upravo će se filmašima želja za stjecanjem slave obiti o glavu, a zaboravljeno selo bit će preplavljeno turistima koji će kupovati suvenire povezane s likovima i djelima ubojica. Teško je ozbiljno shvatiti epizodu kada je prikazuje istri streamer koji je posljednjih nekoliko godina upravo ubirao veliku zaradu na poprilično eksploatativnim true crime serijama poput Dahmera.
Beyond the Sea Johna Crowleyja vodi nas u znanstveno-fantastičan kontekst, ali ne osobito originalan, koji povezuje motiv kiborga sa starim motivom dvojnika. Dvojica muškaraca – Cliff (Aaron Paul) i David (Josh Hartnett), u alternativnoj povijesti druge polovice dvadesetoga stoljeća, borave na svemirskoj postaji, a istodobno imaju svoje dvojnike na Zemlji, koji provode vrijeme s njihovim obiteljima. U svemiru su dakle ljudi od krvi i mesa, na Zemlji su njihove replike u obliku kiborga, a pritom je moguće svijest prebacivati s jednoga entiteta na drugi. U konzervativnijim skupinama to izaziva zazor, no u epizodi naglasak nije toliko stavljen na društvenu komponentu, koliko na ideju o žalovanju, koja se potom pretvara u zazornu melodramatsku priču koja bi željela biti komentar na ljudsku prirodu, no temeljno ne zna što bi sama sa sobom. Epizoda nema fabularnoga štofa za osamdeset-minutno trajanje pa se nepotrebno rasteže do granice zamora dok redatelj nastoji pastiširati vizualni štih šezdesetih godina, pritom ga blago očudivši.
Mazey Day Ute Briesewitz započinje kao još jedna priča o nesretnoj filmskoj zvijezdi (Clara Rugaard) koju iskorištava njezin menadžer a paparazzi nemilosrdno u stopu prate, no potom se pretvara u paranormalnu priču s vukodlacima, pa gledatelj počinje misliti da je poludio. Pritom je zaplet banalan, cjelina dramaturški nerazrađena i prilično rutinski izvedena, što se očituje i u činjenici da je epizoda jedva razvučena na četrdeset minuta trajanja. Segment djeluje kao zaboravljena, neambiciozna epizoda, filler u sezoni Dosjea X, ali bez Muldera i Scully, a ostat će upamćena kao jedan od rijetkih segmenata Black Mirrora u koji se uvode fantastički elementi.
Demon 79 Tobyja Haynesa poput prethodne epizode udaljava se od distopijskoga i tehnološkoga konteksta te se bazira na povezivanju paranormalnoga s apokaliptičnim. U središtu razmatranja je potisnuta prodavačica indijskih korijena Nida Huq (Anjana Vasan), koja sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća radi u nekoj trgovini obućom u provincijskoj Britaniji te biva izložena različitim oblicima rasnih predrasuda, podcrtanih aktualnom kampanjom za predstojeće parlamentarne izbore. Njezin potisnuti gnjev počinje se manifestirati u pojavi demona iz naslova, koji izgleda kao da je pobjegao iz benda Boney M. Djelo nastoji na pomaknut način dočarati psihološku komponentu, odnosno unutarnja proživljavanja protagonistice te njezin protest protiv rasističke kulture u kojoj živi. Atmosfera kraja sedamdesetih i rasta konzervativnih tendencija vrlo je sugestivno dočarana, no cjelina je ponovno predugačka.
Zaključiti se može da je šesta sezona neujednačena, a iako je pohvalno što se Brooker možda nastoji udaljiti od učestalih toposa Black Mirrora te želi uvesti nove preokupacije, navedeno nije izvedeno na najspretniji način. Manje-više se oslanja na stalna motivska mjesta te odveć docirajući iznosi moralnu poruku.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 11. rujna 2023.
