Blago feministički holivudski blockbuster lišen provokacija i subverzivnosti
Barbie, red. Greta Gerwig, SAD, 2023.
-
Barbie je postala ljetni filmski i kulturni fenomen, pa su u kina pohrlili i oni koji inače nisu skloni posjećivati ovu instituciju. Razlog tome velika je medijska pompa koja je oko djela nastala, kao i dobro odrađena marketinška kampanja nadmetanja s Oppenheimerom Christophera Nolana, prestižnim projektom koji je u kino-pohod krenuo isti dan, ali je ciljao na drugačiji tip publike. Redateljica Greta Gerwig odlučila je pak u igranofilmskom obliku oživjeti jedan od najprepoznatljivijih proizvoda druge polovice dvadesetoga stoljeća te mu podariti smislenu filmsku priču.
Ona je građena na dvjema razinama. Prva je vezana uz Barbieland, mjesto u kojem žive Barbike i Kenovi. Posrijedi je fabricirani svijet, odnosno svijet fantazije, koji je stvorio Mattel te u kojem Barbie suvereno vlada a Kenovi su postavljeni u drugi plan. Posrijedi je domena u kojoj prevladava specifičan ideal ženskosti, stvoren prema modelu društva pedesetih godina prošloga stoljeća te koji se, kako je vrijeme odmicalo, nastojao stidljivo prilagođavati novom dobu. Iako je lutka mogla biti liječnica, odvjetnica, profesorica, predsjednica itd., u srži je sadržavala stereotipno poimanje ženskosti. Barbieland u filmu mjesto je onkraj problema svakodnevne egzistencije i kulturnih ratova pa je riječ o domeni eskapizma, infantilnoj fantazijskoj tvorbi o zamišljenom, šarenom i živopisnom svijetu igrački.
Redateljica Barbieland prikazuje očuđeno kako bi podcrtala taj fantazijski element kao i činjenicu da je prostor plod mašte. Posrijedi je svijet kulisa i neživih igrački oživljen živim glumcima, no kostimografija i scenografija napravljeni su u skladu s Mattelovim igračkama koje naravno ne mogu činiti ono što mogu živi ljudi, primjerice piti tekućinu ili voziti automobile s motorima. Pritom je sve puno šarenila, kiča i vrckavosti, pretvaranja da se nešto radi, čime se postiže efekt očuđenja.
Drugi svijet je stvarni svijet, odnosno domena pravih ljudi i njihovih svakodnevnih života, frenetičnih gradova, otuđenih odnosa majki i kćerki. Ujedno je to i područje u kojem stoluje korporacija zaslužna za stvaranje i plasman utjecajne lutke, koja je postala konzumeristički proizvod te s vremenom promovirala specifičan ideal ženskosti. Druga razina izvedena je više u realističkoj maniri, izuzev Mattelova sjedišta s muškarcima koji vode i čine odbor korporacije, a izrazito su nemaštovito i ne osobito scenaristički duhovito iskarikirani. Na taj se način Barbieland i suvremeni Los Angeles nalaze u odnosu kontrapunktiranja kako bi se podcrtala nekompatibilnost dviju domena te napetost koja među njima vlada.
Navedena dva svijeta strogo su odvojena te je granica između njih nepropusna – svijet igrački i svijet stvarnih ljudi utječu jedan na drugi, no bića iz jednoga ne mogu prelaziti u drugi. Za pretpostaviti je da će protagonisti iz obje domene u određenom trenutku morati prijeći granicu, što je čest fabularan okidač u pričama koje se bave odnosima različitih svjetova. Evidentno je da u fabularnom sloju Barbie nije osobito inventivna jer se priča u potpunosti oslanja na bazične obrasce fabuliranja, koji temelje imaju u modusu romanse. Javljaju se dobre junakinje čiji svjetovi doživljavaju prijetnje te se moraju otisnuti na sudbonosno putovanje puno prepreka i ponekih antagonista koje trebaju savladati da bi se dokazale kao dobre i sposobne osobe, te u konačnici uspjele u naumu da svoje svjetove spase od agenasa nereda. Ujedno je funkcija putovanja podređena protagonisticama i njihovu samoostvarenju te rješavanju zabluda.
Scenaristi Greta Gerwig i Noah Baumach ipak se donekle uspijevaju poigrati perspektivama. Kada Barbie (Margot Robbie) dolazi u stvarni svijet, šarenom se i ekstravagantnom pojavom doima kao strano tijelo u stranom prostoru te počinje uviđati da je pomogla stvoriti pogrešan i poguban ideal ženskosti koji ide ruku pod ruku s patrijarhalnom kulturom, pa stoga njezino putovanje ima funkciju samoosvještavanja. Slično se događa i s majkom (America Ferrera) i kćeri (Ariana Greenblatt), zapelima u problematičan odnos podcrtan generacijskim jazom, koje putu s Barbie u Barbieland da bi tamo zatekle situaciju sasvim drugačiju od očekivane. Kenovi su se pobunili protiv dominacije Barbika te žele stvoriti patrijarhalno kraljevstvo.
Dramaturška struktura počiva na klasičnoj, trodijelnoj okosnici scenarija. U prva dva čina radnja je jednostavno i pregledno vođena – od postavljanja motivacije, predstavljanja likova do fabularnih okidača te potom razvoja peripetija u drugom činu, no cjelina ostavlja dojam da je redateljica u posljednjoj trećini počela gubiti nit. Stoga je posljednjih tridesetak minuta pretvoreno u kičasti kaos koji signalizira da nije znala kako skončati film koji u završnici predvidljivo upada u sentimentalizam i nepotrebno poučavanje, što je vrlo u skladu s poetikom holivudskih blockbustera.
Teško je ozbiljno shvatiti film koji lutku Barbie želi povezati s aktualnom feminističkom analizom dok to djelo istodobno producira multinacionalna kompanija koja stoji iza razmatranoga proizvoda. Stoga ostvarenje dijelom služi kao poluga za rebrendiranje Barbie, što će u konačnici dovesti do skoka u prodaji spomenutih lutaka, iako je ostvarenje katkada sramežljivo satirično prema Mattelu. Očito je da se ne možete boriti protiv kapitalističkih modusa jer svojim djelovanjima ne da ih ne subverzirate, nego im podliježete. Naravno, ne smijemo zaboraviti niti javnu histeriju do koje je djelo dovelo jer modni i ini trendovi nakon filma krenuli su u skladu s njegovim vizualnim identitetom.
Redateljica priču o jednom proizvodu koji je raširen po svijetu i koji je utjecao na poimanje ženskosti nastoji preispitati iz blage feminističke pozicije. Ujedno je posrijedi njezin prvi film koji radi unutar velikoga studijskoga sustava, što nije zanemariva činjenica. Night and Weekends (2008) i Lady Bird (2017) Greta Gerwing radila je u nezavisnoj produkciji koja svakako omogućuje veću kreativnu slobodu, a s Little Women (2019) krenuo je njezin transfer u studijski sustav. Lutka Barbie ima velik komercijalni potencijal i kulturni kapital, pa korporacija koja stoji iza nje kao i filmski studio koji stoji iz filma zasigurno neće dopustiti da filmski proizvod bude odveć intelektualan te idejno hermetičan ili nekonvencionalan jer se to kosi s imperativom velike zarade. Stoga je za pretpostaviti da se autorica trebala prilagoditi studijskom sustavu koji polijega na privlačenju što širih slojeva publike, a da je pritom dobila priliku u djelo ubaciti neke od svojih ideja. U konačnici, u filmskoj Barbie nema previše toga provokativnoga ili subverzivnoga. Ovo je uradak za široke mase, koji se nastoji prodati kao nešto intelektualno izazovno te kulturno subverzivno, ali u srži predstavlja tipičan studijski proizvod.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. rujna 2023.
