Začudna sveamerička filmska predstava bez idejnog stava
Asteroid City, red. Wes Anderson, SAD, 2023.
-
UPOZORENJE! Sljedeći napis pisan je iz posve neobične pozicije. Ta je neobična pozicija, hmmm, pa ona – filmskog kritičara! Filmskog kritičara? Pa zar tako nešto još postoji? Jer, postoje li danas (i) kritički novinari, kritički političari, kritički kulturolozi, najobuhvatnije, kritički esejisti na polju onoga što se zove – humanistika? Još jedno UPOZORENJE: Nijedan redak ovoga teksta neće se podložiti, a niti povinovati kultu što ga prema tzv. filmofilima nosi globalno vrlo poznata osoba. Ime te osobe jest Wesley Wales, kraće Wes Anderson. Anderson? Prezime mu je bogme zabilježeno u našoj kulturnoj povijesti – npr. bajki, naravno (sorry, Hans-Christiane). Već i zbog toga, to mora biti važna osoba, reći će netko skoro posve neupućen u, inače, zamjetno zapažen kino-opus dotičnog. (Ovaj neupućen odnosi se na samog pisca ovih redova). Stoga, OPREZ!
Moralo bi se moći pisati o bilo čemu. Moć je jezika upravo takva. Neograničena je. Međutim, postavlja se jedno drugo pitanje: je li smisleno koristiti tu moć, baš uvijek? Onkraj temeljne spoznajne dimenzije značenja, a ta je prema Gottliebu Fregeu – smisao. Ergo: Je li smisleno pisati o besmislenim artefaktima? Filmovima? Jest, upravo zbog toga. Zbog ove dileme, uslijedio je i ovaj neobično dugački intro u napis.
Asteroid City (2023.) trinaesti je dugometražni igrani film Wesa Andersona. U takovrsnu opusu, koji mu datira još od 1996. i prvijenca Bottle Rocket, naći će se i nagrađivanih, ali i, što je ovdje mnogo važnije, sasvim solidnih uradaka. Dakle onih, kako se to veli, s glavom i repom. Osobno, sasvim mi je simpatičan njegov animirani film – s Clooneyevim glasom protagonista – Fantastic MR. Fox (2009.). Ne zanemarujem niti vrlo emotivno uspjelu priču o predtinejdžerskoj ljubavi, Kraljevstvo izlazećeg mjeseca (Moon Rise Kingdom, 2012.). Junaci svih Andersonovih filmova – reći će oni upućeniji – suočavaju se s obiteljskim problemima, nesnalaženjima u svakodnevnoj socijalizaciji, ritualima i procesima prilagođavanja. Ufff, ovo zvuči sasvim ozbiljno – smisleno.
O čemu govori Asteroid City? Peteročlana obitelj upućuje se u pustinju, negdje na rubu Nevade i Arizone. Vrijeme događanja je 1955., dakle sretne američke pedesete. Svrha je tog putovanja sudjelovanje na godišnjoj konvenciji mlađih zvjezdopromatrača (Junior Star-gazers). Augie Steenback (Jason Schwartzmann) mora na tom putovanju svojoj djeci – a njih je četvoro: stariji sin Woodrow (Jake Ryan) te tri klinke, rekli bismo predškolske dobi – reći kako im je umrla Majka (Margot Robbie). I dok je Woodrow dobitnik nagrade za mlade astro-fanove svojim najnovijim izumom – svojevrsnom stroboskopskom projekcijom američke zastave na mjesečevoj površini (kasnije će to biti srce s njegovim i simpatijinim inicijalima!), curice nose astro-imena: Andromeda, Kasiopeja, Pandora. One su, pak, zadivljene magijom više negoli astronomijom, male su i pametne – vještice!
U pustinjskom mjestu, nazvanom Asteroid City, skuplja se i cijeli niz bizarnih i začudnih likova. (Uostalom, to je i postavkom Andersonove autorske poetike.) Dramaturško središte kino-pripovijesti, jest, zapravo, susret Augieja s glumicom Midge Campbell (Scarlett Johansson) s kojom će patetično i sjetno – ali uvijek pomalo distancirano, evocirati njezino i njegovo melankolično nesnalaženje u najbliskijem im okruženju. I da, opet je u samom središtu pred-adolescentska ljubav između dvoje mudrica (brainiacs). Naime, glumičina kćerka Dinah (Grace Edwards) također je šampionka, genijalka u poznavanju svih svemirskih parafernalija, ali i klinka koja znade kako se približiti samozatajnom Woodrowu. Cijeli je, pak, kontekst zbivanja doista sveamerički. Naime, od doba afere Roswell još iz 1947., Amerikanci u svoj kulturološki imaginarij uvrštavaju bliske susrete treće vrste. Opet je na djelu čudovišna sprega znanosti i vojnih aktivnosti. To je ono što danas nazivamo demokrac…, pardon, tehno-znanstvenim militarizmom, ili, kraće, tehnosferom. Jer, radi se o osebujnom čudovišnom, jezovitom (unheimlich) spoju znanja i njegove nesmiljene eksploatacije, ponajvećma u geostrateške, najkonkretnije vojne svrhe. Dakle, svojevrsna je to „nova konstelacija odnosa između Ljudskog, Životinskog i Strojnog, u doba vladavine mreže (ali i implozije informacija) kao društvene entropije globalnog kapitalizma“ (Ž. Paić). No, priča je smještena u daleku 1955. Kakve bi to moglo imati veze s ovim današnjim, post-truth nakaznim svijetom? O da, itekako. Pojavljivanje izvanzemaljaca će u jednom – moram priznati ipak lucidnom momentu, biti popraćeno komentarom: „Možda On (Alien) misli da za nas više nema nikakve nade?“ No, to i nije nekakva mudrost s obzirom na retroaktivnu pamet koja događaje može komentirati s razmakom većim od 60 godina.
No, kakav je ustvari Andersonov film? Na neki način, žanrovski je amalgam drame i komedije. No, drame tu baš i nema. Likovi su toliko očuđeno distancirani jedni od drugih, tako da je nelagoda (u kulturi!) onaj osnovni sentiment filma. Humora/komedije jest tu i manje. Osim ako ne smatramo smiješnim, primjerice, scene kaubojskog plesa na temu dobrodošlice izvanzemaljcima, ili, pak, ako je glupavo sinonim za smiješno. Rekli smo već, film je vrlo začudan. I sama nam sveznajuća Wikipedija to posebično ističe u lemi/natuknici o W. Andersonu. „Njegovi su filmovi poznati po izbjegavanju realizma i oslanjanju na stilizirane umjetne svjetove, u kojima žuta (pastelna) boja igra značajnu ulogu“. Ovo je oznaka poetike? Ili, pak, neprijeporan dokaz o autorskoj kino-osebujnosti? Wow. Ponajprije, Andersonov je film osebujna kazališna predstava o kazališnoj predstavi, a u kojoj se, pak, likovi vrlo lako sele iz jednog univerzuma u drugi. Jednako tako, vizura se filma artistički (umjetničarenjem?) stalno prebacuje iz pastelno žute u monokromatsku. Međutim, ovdje nema nikakvog kreativnog Šklovskijeva ostranenia. Još manje bismo mogli govoriti o Brechtovu Verfremdungseffektu… Zašto? Pa jednostavno zato što u Asteroid Cityju nema iole smislenije (makar i) didaktički uobličene namjere, idejnog rezona, pa niti umjetničkog opravdanja u nizanju bizarnih kadrova/sekvenci. Da ponovim. Radi se o filmu unutar kazališne predstave koja govori o filmu, koji pak govori o toj kazališnoj predstavi, a sve je predstavljeno u kino/filmskoj formi, koja, pak, opet, slijedi logiku i uzuse teatarske izvedbe (podjela na činove i prizore).
I sam će protagonist u jednom trenutku to predočiti – ne izravno meni kao gledatelju pa niti navodnom piscu i autoru ideje Conradu Earpu (Ed Norton), nego redatelju cijelog tog galimatijasa, Schubertu Greenu (Adrien Brody). Dakle, ponavljam Augiea Steenbecka: „Još uvijek ne znam o čemu se tu radi…“.
I opet je Anderson u Asteroid Cityju okupio cijelu buljementu najvećih holivudskih filmskih glumica i glumaca (tu su još Tom Hanks, Bryan Cranston, Tilda Swinton, Leiv Schreiber, Matt Dillon…) Kako? Zašto? Pooojma nemam! Na izlasku iz kina, prijatelj i inače odličan filmski kritičar D. R. pitao me jesam li zamijetio „taj filmski jezik, taj larpurlartizam“, pa tu „vizualnost“.
Dovraga, pa o čemu bi se u filmu radilo doli o jeziku slika, to jest o vizualnosti? I o čemu bi filmski kritičar – iako onaj od izumrle vrste – trebao smisleno zboriti negoli o nečemu besmislenom? Ili je već, ionako, sve postalo post-smislenim?
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 28. kolovoza 2023.
