Složenost međuljudskih odnosa i toksične muškosti
Eismayer, red. David Wagner, Austrija, Njemačka, 2022.
-
Eismayer, dugometražni redateljski prvijenac Davida Wagnera, nastao je prema istinitom događaju, a radnja mu je smještena u vojničko okružje. Vojska sa svojom strogom hijerarhijom i disciplinom te naglaskom na poslušnosti, snazi i izdržljivosti jedan je od tradicionalno gledano muških područja društva. Cilj joj je od muškaraca stvoriti hrabre i odlučne ljude koji će poštivati red, rad, disciplinu i biti spremni braniti svoju domovinu, što su načela prema kojima se uostalom vodi i naslovni lik razmatranoga ostvarenja u predanom obavljanju svoga posla.Filmska umjetnost oduvijek je bila fascinirana vojskom te njezinim mehanizmima djelovanja, pa postoje nebrojeni naslovi koji su tematizirali ovo područje u vrlo širokom rasponu interesa i preokupacija. Išli su od ozbiljnih uradaka koji su naglasak stavljali na bavljenje psihologijom i strukturom odnosa u njoj te različitim dinamikama moći pa sve do popularnih ostvarenja koja su izgledala kao reklamni spotovi za novačenje, a za navedeno nema boljega primjera od Top Guna (1986) Tonyja Scotta s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi. Općenito je Hollywood volio romantizirati vojsku kao jedno od mjesta gdje se odražava pravi američki duh. Vojska je tako s jedne strane bila portretirana kao brutalno mjesto koje nije pogodno za one koji mu se fizičkom snagom i upornošću te ustrajnošću duha ne mogu prilagoditi. S druge strane pristupalo joj se umiveno i idealizirano, gdje se nabrijani mladići nadmeću jedni s drugima te se ostvaruju kao pravi muškarci, a tu je neizostavno bio upleten i ljubavni izbor suprotnoga spola. Ispod hiperbolizirano maskuline i heteronormativne slike, kakvu su takvi filmovi nudili, postoji cijeli jedan korpus ostvarenja koji se bavio seksualnim politikama u vojsci – u rasponu od eksplicitne i sistemske homofobije, toksične muškosti, potisnute (homo)seksualnosti do otvoreno homoerotskih akcenata.
Eismayer ulazi u potonju skupinu te priču temelji na razvoju odnosa između dvojice muškaraca koji pripadaju različitim položajima u vojnoj hijerarhiji, a navedeno se reflektira i na dinamiku njihova odnosa, a u to su očekivano upleteni i različiti oblici moći. Naslovni protagonist je u rangu poručnika majora u austrijskoj vojsci, gdje je uspio izgraditi uspješnu karijeru. Na glasu je kao vrlo zahtjevan, brutalan i mačoidno nastrojen čovjek, ukratko hodajući strah i trepet, od kojega strepe brojni pitomci pa se prilikom prijave u vojsku nadaju da mu neće dopasti u ruke. Iako je u poslu beskompromisno hladan i strog, protagonist je kao obiteljski čovjek vrlo nježan, pažljiv i brižan, što se očituje u odnosu prema supruzi Christini (Julia Koschitz) i sinu Dominiku (Lion Tatzber).
Kada napusti vojno okruženje, Charles Eismayer (Gerhard Liebmann) postaje gotovo drugi čovjek te nema niti traga njegovoj brutalnosti. Istodobno krije tajnu: živi u ormaru te ne može okolini priznati svoju homoseksualnost, a njegov osobni zatvor dodatno pojačava činjenica da se radno okruženje ne odnosi blagonaklono prema drugim oblicima seksualne orijentacije. Ono je istodobno i svojevrsno utočište, koje omogućuje da se strogo građena fasada heterosekualnoga obiteljskoga čovjeka održi, iako mu daje priliku za brojne noćne izlete u kojima pušta na volju svojim žudnjama. Situacija će se početi mijenjati kada se u vojsku prijavi Mario Falak (Luka Dimić), mladić bosanskoga porijekla, koji ne krije svoju seksualnu orijentaciju te počinje rastakati pomno i čvrsto izgrađenu fasadu svoga nadređenoga.
Stilski i narativno posrijedi je vrlo jednostavno ostvarenje koje traje svega osamdesetak minuta, unutar kojih nastoji prikazati razvoj složenoga međuljudskog odnosa. Wagner naraciju postavlja linearno-kronološki, odnosno gradacijski kako bi postepeno prikazao promjene u ponašanju i stavovima likova te suptilno naznačio razvojne etape njihova odnosa, koji iz strogo poslovnoga postepeno prerasta u osobni i emocionalni, a na tom se putu Eismayer treba suočiti s vlastitim poimanjem sebe te pokušati odbaciti internaliziranu homofobiju. Drugim riječima, treba se početi osjećati dobro u vlastitoj koži. Cjelina ostavlja dojam da je redatelju trebalo više vremena da podrobnije razvije likove i njihove relacije, odnosno trebalo ih je sustavnije scenaristički obraditi, jer u osamdesetak minuta filma sve se odvija podosta brzo pa su mnoge situacije više naznačene nego razrađene.
Posebice se to odnosu na etničku i klasnu dimenziju, koja razlikuje protagoniste. Naime, kako sam i naveo, Mario je s bivših jugoslavenskih prostora te se na njega u priči često referira pogrdnim nazivom „Yugo“, koji označava doseljenike, odnosno migrante s prostora nekadašnje države. U takvoj konstelaciji odnosa, predstavlja dvostrukoga Drugoga jer je istodobno gay i stranac. Film naznačava spomenutu problematiku, no nikada se podrobnije ne hvata ukoštac s njom, iako se u ovom segmentu krio veliki potencijal za razradu, koji je poslovično homofobni kontekst vojske mogao dodatno nadopuniti sagledavanjem ksenofobije.
Kroz Charlesa Eismayera se pak poprilično dobro ocrtava problematika toksične muškosti, a posrijedi je osoba koja slijepo slijedi pravila te vjeruje u vlastitu misiju, ali samo kako bi prekrila za njega neugodnu istinu vlastite seksualnosti. Ujedno odražava doba koje je u svojoj isključivosti i konzervativnosti prošlo u nepovrat. To se ponajbolje očituje upravo kroz odnos s Falakom, koji provocira pravila te otvoreno govori o svojoj orijentaciji.
Priča je mogla poslužiti kao materijal za srcedrapajuću melodramu, no Wagner je vješto izbjegao zamke patetike i pretjerane emocionalnosti, opredijelivši se za stilski minus postupak. Izbjegava velike i po likove samospoznaje trenutke, nepotrebne obrate i zavrzlame te se smireno usredotočuje na tijek običnih života te njihove svakodnevne borbe i nedoumice, koje možda mogu djelovati prozaično, no nisu ništa manje zanimljive.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. srpnja 2023.
