Književni predlošci kao potentan temelj filmskih umjetničkih svjetova

Hrvatska književnost i film: Zaključni komentar o temi – hrvatski književnici po čijim je djelima nastalo najviše filmova u 21. st.: Mate Matišić, Ivan Kušan, Goran Tribuson, Ivo Balenović, Josip Mlakić, Ante Tomić

  • Mate Matišić

    Goran Tribuson

    U razdoblju od 2001. do 2022. godine čak je 50 dugometražnih filmova snimljeno na temelju književnih predložaka koji su, uzmemo li u obzir broj nagrada koje su ekranizacije osvojile na Pulskom filmskom festivalu, nerijetko bili daleko uspješniji od filmova nastalih prema izvornom scenariju. Među književnicima, nadalje, prema čijim je djelima snimljen najveći broj filmova u 21. st. ističu se Mate Matišić s pet, Ivan Kušan s četiri, Goran Tribuson i Josip Mlakić s tri, te Ivo Balenović i Ante Tomić s dva filma. Jednako tako, književnici s najvećim brojem ekranizacija nerijetko se pojavljuju i u ulozi scenarista ili suscenarista drugih filmova, pa se među netom spomenutima u ovoj kategoriji posebno izdvajaju Ivo Balenović, Mate Matišić, Josip Mlakić i Ante Tomić. Svakako, u kontekstu adaptacija književnih predložaka uvijek je zanimljivo promatrati supostojanje i suodnos dvaju medija, dvaju umjetničkih svjetova, načine na koje se književna priča transformira i počinje svoj novi život u, umjetničkom i tehničkom smislu, posve drugačijem svijetu.

    Filmovi nastali prema književnom predlošku zanimljivi su, između ostaloga, i iz razloga što njihovo tumačenje i razumijevanje nerijetko poziva na komparativnu analizu usredotočenu na odnos književna-filmska priča. Naime, u slučaju adaptacije riječ je o postupku u kojem, u slučaju velikoga klasičnog djela ili neke u određenom trenutku popularne knjige, postoji jasna svijest o književnosti kao predlošku no istodobno, kako to dobro ističe Goran Tribuson, gotovo se uvijek radi o svojevrsnoj zainteresiranosti filma u prvom redu za književnu priču (Peterlić, 2010). Jer, film se gotovo nikada ne osvrće na stilske karakteristike književnoga predloška, nego prije svega na naraciju i njome obuhvaćen kontekst koji se može smatrati (najbolje to dolazi do izražaja kod ekranizacija klasičnih djela) onim elementom kojim se zapravo i ostvaruje komunikacija s osobitostima trenutka u kojem nastaje filmsko djelo i o kojoj u konačnici ovisi uspješnost oslikavanja aktualne zbilje.

    <em>Nije kraj</em>, red. Vinko Brešan, 2008.

    U kontekstu spomenutih hrvatskih književnika prema čijim je predlošcima nastao najveći broj filmova tijekom 21. st., riječ je o suvremenim autorima, nerijetko zaokupljenima aktualnom društvenom, političkom i kulturnom problematikom sredine u kojoj djeluju. Temeljne tematsko-motivske okosnice na kojima ovi autori grade svoje književne priče i dramske radnje ujedno su i glavni poticaj redateljima koji upravo u tim okvirima stvaraju svoja filmska djela. Tako su primjerice dobro nam znana obilježja dramskoga pisma Mate Matišića, kao što su okupiranost ratom, ratnom traumom, beznađem, pesimizmom, apatijom, ironijom, humorom i groteskom interpolirani i u filmska djela nastala prema njegovim dramama.

    Navedeno dolazi do izražaja i u filmu Nije kraj (2008.) nastalom prema tekstovima Žena bez tijela i Sinovi umiru prvi; u Ničijem sinu (2008.) nastalom prema istoimenoj drami; Svećenikovoj djeci (2013.) nastaloj prema istoimenoj drami; Cvjetnom trgu (2012.) nastalom prema motivima drame Balon; Koja je ovo država (2019.) nastala prema motivima drama Ne kopaj po grobu, molim te i General. Općenito govoreći, riječ je o autoru u potpunosti nesklonom ukalupljivanju u smislu kakvoga jednoznačnog određenja kako poetike njegova ukupnoga stvaralaštva, tako i poetoloških osobitosti njegovih pojedinačnih djela. Spomenute osobitosti Matišićeva dramskoga rukopisa, kojima valja pridodati i modus tragikomedije u kojem se izuzetno dobro snalazi, kao i sklonost namjernim žanrovskim iskliznućima, dobro prepoznaje redatelj Vinko Brešan, pa stoga nije za čuditi se što je upravo ovaj redatelj snimio čak tri od spomenutih pet filmova – Ženu bez tijela, Svećenikovu djecu i Koja je ovo država. Uzgred valja istaknuti kako su redatelji ostalih filmova Arsen Anton Ostojić (Ničiji sin) i Krsto Papić (Cvjetni trg).

    Ivan KušanIvo Balenović

    Nedvojbeno, jedan od naših književnika čije se ime najčešće veže uz film jest ono Gorana Tribusona, a karakteristike njegova romanesknoga rukopisa – među kojima osobito valja izdvojiti naglašene intertekstualne i intermedijalne veze, uopće kompozicijske osobitosti njegove proze, kratke rečenice, način profiliranja likova i oblikovanja dijaloga – govore u prilog tvrdnji kako je riječ o autoru koji pišući književnost zapravo stvara film. Riječ je o autoru u književnoj kritici poznatom po majstorskom konstruiranju zapleta, filmičnim rezovima i narativnim sažimanjima karakterističnima za filmsko pripovijedanje (Pavešković, 2018).

    Unatoč činjenici što se nešto manje sretna okolnost u smislu Tribusonova prisustva na filmu krije u onom, u filmskoj kritici često spominjanom pogrešnom spoju s redateljima – a što je s vremenom i uzrokovalo pad interesa za ekranizacije njegovih romana – filmovi nastali prema njegovim predlošcima nikako se ne smiju izuzeti iz rasprava o hrvatskoj književnosti na filmu 21. stoljeća. Stoga, na ovom mjestu i valja izdvojiti sljedeće filmove i književne predloške – Polagana predaja (2001.) nastala prema istoimenom romanu i u režiji Brune Gamulina, Potonulo groblje (2002.) nastalo prema istoimenom romanu i u režiji Mladena Jurana te Ne dao Bog većeg zla (2002.) u režiji Snježane Tribuson, nastao prema motivima djela Rani dani, Trava i korov i Ne dao Bog većeg zla.

    U kontekstu navedenih filmova možda ipak nisu toliko važne osobitosti i načini transpozicije romaneskne priče u onu filmsku, koliko su zanimljive upravo strukturne osobitosti njegova narativa, među kojima valja izdvojiti bliskost s filmskim jezikom odnosno filmskim svijetom uopće. Stoga se u ovom kratkom osvrtu o najzastupljenijim hrvatskim književnicima na hrvatskom filmu, Goran Tribuson ne izdvaja u kontekstu onih tematsko-motivskih karakteristika zahvaljujući kojima bi njegova djela mogli dovesti u direktnu vezu s ostalim autorima, nego prvenstveno zahvaljujući filmičnosti njegova proznog izričaja.

    <em>Potonulo groblje</em>, red. Mladen Juran, 2003.

    Još je jedan hrvatski književnik pri čijem spomenu gotovo nesvjesno povlačimo paralelu s filmom i to u prvom redu s dječjim ili filmom za mlade, a prema čijim je predlošcima nastao zavidan broj filmskih adaptacija tijekom 21. st. Riječ je, naravno, o Ivanu Kušanu, tj. o sljedećim ekranizacijama: Koko i duhovi ( 2011.) u režiji Daniela Kušana, Zagonetni dječak (2013.) Dražena Žarkovića, Ljubav ili smrt (2014.) ponovno u režiji Daniela Kušana, te Uzbuna na Zelenom Vrhu (2017.) u režiji Čejen Černić.

    Temeljne karakteristike Kušanove proze, koju karakteriziraju simpatični, znatiželjni i socijalnim kategorijama neopterećeni junaci, njihov dječji/mladenački jezik koji obiluje žargonizmima, motivi prvih ljubavi i prijateljstva, pustolovna radnja s evidentnim prisustvom enigme i tipična dječja bezbrižnost, dolaze do izražaja u svim navedenim filmovima. Ujedno, riječ je o onim elementima – pridodamo li im još i elemente krimića i nepredvidivih obrata, koji su izrazito filmični i podatni za transpoziciju u novi umjetnički svijet. Tako je Kušanova proza – a slučaj je to kako smo vidjeli i kod Tribusona, u strukturalnom smislu iznimno bliska filmskom svijetu, u čemu i valja tražiti razloge zbog kojih filmaši tako često posežu za ovim predlošcima.

    Ante TomićJosip Mlakić

    Nadalje, dinamičnost u strukturiranju književnoga svijeta, slična onoj u filmskom scenariju, kao i sklonost brzom izmjenjivanju dijaloga, interpolacija gotovo dokumentarnih elemenata i sl., temeljna su karakteristika proznoga izričaja dvojice književnika, Ive Balenovića i Ante Tomića. Balenović stvara književnost koja situira filmove nastale prema njegovim djelima u opću kategoriju društveno-psiholoških drama, inače svojstvenu hrvatskom filmu 21. st. uopće, a u čijem su središtu najčešće likovi marginalaca, izgubljenih mladih ljudi koji proživljavaju tragiku ratne traume, nerijetko su emocionalno, intelektualno i tjelesno zakinuti, pesimistični su i pasivni, bez nade u neku bolju budućnost.

    Dolazi to do izražaja i u Metastazama (2009.), i u Ljudožderu vegetarijancu (2012.), ali i u Osmom povjereniku (2018.). Spomenimo kako je, izuzev potonje navedenoga kojega je režirao Ivan Salaj, prva dva filma režirao Branko Schmidt, tj. redatelj čiju poetiku tijekom 21. st. karakterizira estetska finoća i sklonost angažiranoj kritici brojnih društvenih anomalija. Upravo je u Balenovićevim predlošcima, stoga, Schmidt i mogao pronaći potentno tlo za interpretaciju i originalnu realizaciju vlastitoga pogleda na brojne društvene abnormalnosti koje ga okružuju, o kojima valja progovoriti i koje je neophodno podvrgnuti kritici.

    <em>Osmi povjerenik</em>, red. Ivan Salaj, 2018.

    Sličan spoj zainteresiranosti za hrvatsku svakidašnjicu s jedne strane te nastojanje da književni svijet strukturira po uzoru na onaj filmski, moguće je detektirati i kod književnika Ante Tomića. I dok je Balenović orijentiran prema svojevrsnom beznađu i manje-više tragičnom prikazu stvarnosti, Tomić naglasak stavlja na sarkazam, satiru i evidentno parodiranje svakodnevice. Navedeno je evidentno u oba filma snimljena prema njegovim predlošcima, tj. u Što je muškarac bez brkova? (2005.) Hrvoja Hribara i u Grlićevoj Karauli (2006.) nastaloj prema romanu Ništa nas ne smije iznenaditi.

    Tomićev je humor zapravo, slično kao kod Matišića, inteligentan, bridak i gorak istodobno, međutim za razliku od većine spomenutih književnika, jedna je specifičnost koju kada je o Tomiću riječ valja izdvojiti. Riječ je, naime, o njegovu pristupu u slikanju domaće, evidentno patrijarhalne sredine, ali i poziciji žene u toj istoj sredini i njezinu odnosu prema muškarcima i obrnuto. Dok je većina autora sklona prikazivanju žena kao pasivnih, apatičnih i otuđenih bića koje neminovno proživljavaju traume različite prirode, gotovo uvijek izazvane od strane muškaraca, Tomić pak ženi ne oduzima mogućnost aktivne participacije unutar sredine u kojoj egzistira, te joj je dodjeljuje ulogu ravnopravnoga partnera u kontekstu muško-ženskih odnosa. Načini na koje realizira ove odnose karakterizira odmak od one svojstvene mu grotesknosti i sarkazma, pa nerijetko zauzima afirmativan stav s jasnim feminističkim obrisima.

    Nadalje, krugu autora čije je književno stvaralaštvo usredotočeno na kritičku interpretaciju društveno-političke zbilje, aktualizaciju ratnoga trenutka, na prikaze atmosfere stradanja prožete istodobno i smrću i smijehom, valja pridodati i književnika Josipa Mlakića. Ponovno, slično Matišiću i Balenoviću, njegovu je prozu moguće odrediti terminom ratnoga pisma u kojemu se figura traume pojavljuje kao konstanta koju Mlakić – što valja držati posebnošću njegova narativa, izbjegava dovesti u eksplicitni kontekst s kakvom pukom politizacijom i ideologizacijom.

    Navedeno dolazi do izražaja u oba filma koje je prema njegovim predlošcima snimio Kristijan Milić – u Živima i mrtvima (2007.) i u Mrtvim ribama (2017.), nastalima prema romanu Mrtve ribe plivaju na leđima, ali i u Ištvančićevoj ekranizaciji Mosta na kraju svijeta (2014.), nastalom prema romanu Čuvari mostova. U ovim ekranizacijama – a što valja držati direktnom poveznicom s Mlakićevim književnim stvaralaštvom, do izražaja dolazi dublje uranjanje u problematiku ratne tematike, koja se pojavljuje kao temelj za propitivanje fenomena smrti. Rat i s njime usko povezana smrt podignuti su na metafizičku razinu pa se u međusobnom prožimanju ovostranog i onostranog naprosto nastoji pokazati kako je smrt, bez obzira na njezinu najočitiju prisutnost u ratno doba, zapravo sveprisutna, jedina konstanta prema kojoj se neizostavno kreće svako živo biće.

    <em>Živi i mrtvi</em>, red. Kristijan Milić, 2007.

    Temeljem ovoga sažetoga pregleda najzastupljenijih hrvatskih književnika na domaćem dugometražnom igranom filmu 21. stoljeća, do izražaja dolazi nekolicina zanimljivosti koje treba istaknuti. Osim već spomenute činjenice kako su upravo prema književnim predlošcima nastali neki od najnagrađivanijih suvremenih domaćih filmova, očito je i da se književnost pojavljuje kao zanimljiv i potentan izvor na čijim temeljima filmski redatelji grade svoje umjetničke svjetove.

    Ovu je situaciju moguće objasniti dvjema karakteristikama koje proizlaze upravo iz književnosti, tj. iz kompozicijsko-strukturalnih i tematsko-motivskih osobitosti spomenutih djela. S jedne strane riječ je o djelima koja su s obzirom na specifičnosti književne priče, profiliranje likova i odnosa među njima, oblikovanje mjesta i vremena radnje, te zahvaljujući sižejnim osobitostima izrazito bliska filmskom jeziku. S druge su, pak, strane specifičnosti književnih priča ili atmosfere koja proizlazi iz književne radnje, bilo implicite bilo eksplicite, uvijek povezane s društveno-političkom zbiljom te se pojavljuju kao indikativno mjesto za kojim posežu redatelji, pa na tim temeljima i grade vlastitu, originalnu interpretaciju te iste zbilje.

    (Pročitajte prethodni nastavak...)

    © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 10. srpnja 2023. 

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo

kritike i eseji