Komedija o ljudima na rubu tragedije

Hrvatska književnost i film: Rajko Grlić, Ante Tomić, Karaula, red. Rajko Grlić, 2006., prema romanu Ništa nas ne smije iznenaditi Ante Tomića

  • Rajko Grlić (Zagreb, 2. rujna 1947.), filmski redatelj, scenarist i producentJedan od najboljih hrvatskih predstavnika Praške škole, Rajko Grlić, još se tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća među onodobnim redateljima isticao važnošću opusa i brojem umjetnički vrijednih filmova. Nakon što se desetljeće prije istaknuo radikalno modernističkim filmovima (npr. Kud puklo da puklo, 1974. i drame Bravo Maestro sa Šerbedžijom u glavnoj ulozi iz 1978.), tijekom osamdesetih godina okrenuo se žanrovskom stvaralaštvu, osobito razvidnom u popularnoj melodrami prožetoj političkim temama, Samo jednom se ljubi iz 1981. godine (Gilić, 2011). Međutim, Grlićev angažman nastavlja se i tijekom sljedećih desetljeća pa i nije za čuditi se što ga kritika izdvaja kao jednog od najcjenjenijih redatelja 21. stoljeća koji su započeli stvarati još u doba Jugoslavije. Tako početak 21. stoljeća Grlić otvara slabije prihvaćenim filmom Josephine iz 2001. godine, a nakon kojega 2006. godine slijedi regionalna komedija, tj. politička satira s elementima melodrame, Karaula, nastala prema romanu Ante Tomića Ništa nas ne smije iznenaditi iz 2003. godine.

    <em>Karaula</em>, red. Rajko Grlić, 2006.Ante Tomić književnik je, a najbolje tome svjedoči arhitektura njegove proze, s izrazitim afinitetom prema filmu. Svoje tekstove nerijetko gradi na specifičnoj filmskoj kompoziciji koja kroz koncepciju likova, prostora i motiva prenosi sadržaj, a u kontekstu romana kao što je ovaj netom spomenuti ili pak u djelu Što je muškarac bez brkova?, moguće je detektirati i druge, izrazito filmske elemente –  citate, vizualizacije, intertekstualne i intermedijalne veze, itd. Zanimljivost je njegova rukopisa u posve specifičnom variranju književnih i filmskih elementa i to osobito u kontekstu žanrovskih postupaka, s ciljem da upravo njihovim međuprožimanjem izgradi posve originalan, njemu svojstven smisao umjetničkoga djela. Što se žanrovskoga određenja njegove proze tiče, upravo se, izuzev komedije, melodrama ističe kao dominantan žanr kojemu Tomić pristupa na specifičan način. Oslobodivši ga, naime, obilježja sladunjavosti i odrednice nerijetko mu pripisivana tzv. ženskoga žanra – usredotočuje se na središnji motiv potrage za ljubavlju. Nadalje, roman Ništa nas ne smije iznenaditi (karakteristika je to i drugih njegovih djela) gradi na minimalno dvije, odnosno tri narativne linije – izvanredno stanje u vojnoj jedinici smještenoj na albanskoj granici izazvanoj komandantovom veneričnom bolešću, prijateljski odnosi među vojnicima iz različitih krajeva bivše Jugoslavije i ljubavna priča. Upravo se ova jednostavnost naracije s naglaskom na ljubavnoj priči, kao i živi dijalozi obojani dijalektizmima i regionalizmima, brzi tempo te osobiti vizualni elementi i drže iznimno podatnim materijalom za filmsku ekranizaciju.

    <em>Karaula</em>, red. Rajko Grlić, 2006.

    Grlić je tako u ovoj, a naglasimo kako je uz Tomića ujedno i scenarist na filmu, tragikomičnoj priči smještenoj na albansko-makedonsku granicu pronašao iznimno potentan materijal za prilagodbu novom mediju. Pokretač filmske radnje jest poručnik Safet (izvrsni Emir Hadžihafizbegović) odnosno njegov sifilis, a iza kojega se skriva tobožnji napad Albanaca zbog kojega svi moraju ostati u stanju pripravnosti najmanje tri tjedna. Grlić je, izuzev završetka koji je na momente suviše ishitren, fino iznijansirao priču te je kroz odnos s jedne strane Ljube Paunovića (Sergej Trifunović) i Siniše Siriščevića (Toni Gojanović), a s druge strane relacijom Ljube i Safeta – vješto oslikao posljednjih nekoliko godina života bivše države. Kroz ove odnose, a koje dodatno obogaćuje i jezik glavnih junaka, oslikavaju se tako danas već zaboravljena, ali svojevremeno posebno pamćena prijateljstva koja su mladići stjecali za vrijeme služenja vojnoga roka. Satira, potom, koja nagriza odnos Ljube i Safeta, a posebice Safeta i pukovnika (Bogdan Diklić) i to dodatno pojačana sklonošću Hadžihafizbegovića prema karikaturi i gegu – simbolički je prikaz stanja naroda i kultura kojima slijedi skori krah. Protkanu, valja istaknuti, finim cinizmom i slutnjama ne baš tako sretne budućnosti, filmska radnju dodatno obogaćuje središnji, ljubavni odnos – onaj Siniše i Mirjane (Verica Nedeska), Safetove supruge.

    <em>Karaula</em>, red. Rajko Grlić, 2006.

    Dramaturško-režijski postupak u kontekstu središnjega ženskoga lika slijedi zapravo romanesknu logiku, a u čemu i valja tražiti možda najbolje trenutke ovoga filma. Naime, ženski lik u Tomićevoj prozi nerijetko igra glavnu ulogu, a s tim su likom eksplicite povezani i tematski krug i pristup konfliktu, s obzirom na to da je glavna tema nesretna ljubav i sve s tim u vezi (traženje pravog partnera, tragične ljubavne implikacije, ljubavni trokut, nevjernost, osjećaj isključenosti i nesreće, itd.) i potraga za identitetom (Hansen-Kokoruš, 2020). Pristup u profiliranju takvoga lika, a upravo to dobro zamjećuje Grlić, nije racionalan nego je u prvom redu emotivan, pa otuda i zapadanje u melodramatski modus kojega prije svega karakterizira sentimentalnost. Na taj način osjenčana središnja priča filma otvara prostor onom što se često ne izgovara, tj. nagomilanim unutarnjim konfliktima. Odnosom Siniše i Marije oslikana je tako pozicija žene koja pokazuje karakteristike emancipacijske samouvjerenosti i koja se ne libi na trenutke pokazati dozu zajedljivosti i dovitljivosti. Ovdje Grlić jako dobro izbjegava mogućnost upadanja u stereotipiju pa gradi ženski lik koji tek prividno pripada slabijem rodu, a naglasak stavlja na trezveno opažanje konstelacija moći.

    <em>Karaula</em>, red. Rajko Grlić, 2006.

    Valja na koncu istaknuti kako je Karaula, unatoč činjenici što je filmskoj kritici izmicala jednoznačnom žanrovskom određenju, ocijenjena kao vrlo uspješan Grlićev film, komedija o prošlosti, odnosno komedija o ljudima na rubu tragedije. Napokon, riječ je o filmu koji na jedan bitno drugačiji način pristupa ženskom liku, ne zapada u dobro nam znane klišeje patrijarhalne sredine u kojoj žena trpi surovo nasilje, a što Grlić treba zahvaliti prvenstveno Tomićevu specifičnom oblikovanju rodnih odnosa u svojoj prozi.

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 15. lipnja 2023. 

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo

kritike i eseji