Predana vjera u mirotvorstvo i bolju budućnost čovječanstva

Svjetska književnost i film 4: Mavka: čuvarica šume (Mavka. Lisova pisnya), red. Oleh Malamuzh, Oleksandra Ruban, Ukrajina, 2023.

  • Neoromantičarsko kazalište s kraja 19. i početka 20. stoljeća probija dotadašnje izražajne mogućnosti u nizu žanrovskih egzotizama i ekstravagancija – kako u metaforičkim tropima pregnantnima predloškovnim, jednako tako u esteticizmom razigranim vizualnim rješenjima. Zadržavajući usmjerenost na sintetiziranje umjetničkog i mitološko/folklornog pripovjedno-ruralnog i sjetno-baladnog prosedea, s pogledom uprtim u Shakespeareov San ljetne noći, takovim manifestacijama novih traganja podastiru se i iznjedruju vrhunski primjerci – bilo u simbolističko-psihologijskim tendencijama stilskih strujanja europske (Materlinckova Plava ptica) i skandinavske (Ibsenov Peer Gynt), bilo pak proliferantnim pučkim pastoralnim natopljenih slavenskih književnosti (Kocjubinskovljeve Sjene zaboravljenih predaka, Bažovljev Kameni cvijet).

    U takvom ozračju preporodne vatre i intenzivnog narodoznanstvenog zanimanja za istraživanje i prikupljanje običaja, nadahnuće pjesnikinje s vrha ukrajinskog književnog kanona Lesje Ukrajinke (pravim imenom Larisa Petrivna Kosač Kvitka, 1871–1913) pritjecalo je s raznih strana, poglavito od njenog rodnog Volinjskog Polisja, s dubokim oslanjanjem na idealistički neoromantičarski pojam žive prirode. Inovativnim revizionističkim konceptom mitskog, kreirajući svoje ultimativno remekdjelo – fantastičnu dramu Šumska pjesma (Лісова пісня, Lisova pisnya, 1911. – na daske Kijevskog dramskog kazališta postavljenu 1918.), Ukrajinka stvara i personalni mitopejski dokument, ujedno i nacionalnog ali i univerzalnog značaja. Upravo na tom djelu svjetske književnosti temelji se novi naslov ukrajinskog studija za animaciju Animagrad, iako – može se reći, samo parcijalno.

    Elegično-baladnu priču o ljubaznom i brižnom biću šume Mavki (Njavki) i njenom svijetu ljepote u srazu s prizemnim grubostima i pečalbama ljudskih dana, naime, autori crtića prekrajaju po vlastitoj mjeri (baš kao što čini Disney s Malom sirenom, s kojom tragična ljubavna priča Šumske pjesme dijeli nemale sličnosti, uključujući svojevrsni apendiksni preokret u formi katarzičnog post-finala o neprolaznosti istinskih vrijednosti, dajući djelu i podtekst i viši smisao). Pritom bremenita drama Lesje Ukrajinke bilježi i predšasne adaptacije. Uz kratkometražnu animaciju iz 1976., tu su i dva dugometražna igranofilmska viđenja djela.

    Prvo od njih, ono respektabilnog redatelja, raskidatelja s dotadašnjim dominantnom socrealističkom izričajnom strujom – Viktora Ivčenka (Lisova pisnya, 1961), prilično se vjerno drži predloška i etnotradicijskih tropa i motiva (posestrimstvo Mavke s Brezom i Žitom, likovi Perelesnika, Rusalke, udovice Kiline i majke kao glavne antagonistice radnje), prekrasnog umjetničkog vodstva i fotografije iznesene s pomnjom i posvećenošću, s mnogim antologijskim kadrovima (egzemplarno koreografirano kretanje Mavke i Perelesnika, primjerice, koje je svojom ljepotom i emotivnim impaktom kasnije inspiriralo i ine filmaše i filmove, poput onog Nevjeste i Zaručnika u Brabecovoj Kitici 2000. odnosno Mine i Vlada u Coppolinom Drakuli 1992.) te s vrlo pristalim glumcima (Raisa Nedaškovskaja, Volodimir Sidorčuk, te poglavito Ada Rogovtseva i Valerij Kvitka).

    Drugo, ono molfara poetske filmske struje Jurija Iljenka (Lisova pisnya. Mavka, 1981), nešto je manje uspjelo – poglavito zbog isuvišne erotizacije djela, odnosno ne baš spretnog odabira tumačice naslovne junakinje – redateljeve supruge Ljudmile Efemenko; doduše, također je vjerno u prijenosu pisanog originala i detalja koji ga obogaćuju (sisanje soka breze, majčinski odnos sa starom vrbom, umrla djeca koja nose kantu prolivenih majčinih suza, minuciozna posvećenost cikličnom ritmu godišnjih doba – od proljeća do zime, s nagovještajem novog proljeća), dodatno garnirano Iljenkovom poznatom izdašnom i smislenom simbolikom natopljenom estetskom onebičajenošću.

    Najnovija, dugoočekivana, djeci prilagođena Mavka, iako ogoljuje i preinačuje dramski predložak, još uvijek nudi i poneke prednosti gledatelju. Idejna pozicija ona je neizbježne kontekstualizacije trenutnog ukrajinskog stanja u kojem bijesni rat (zbog čega se i sam proces stvaranja filma otegnuo na pet godina); stoga su i redatelji Oleh Malamuzh i Oleksandra Ruban preformulirali pisano djelo, dodavši u radnju kao kulminaciju bjesomučnu bitku među ljudima i šumskim stvorovima, manipuliranima od strane došljakinje Kiline – koja, iako kao takva ne postoji u knjizi, svakako omažno dijeli ime s likom dramske Lukaševe nevjeste (u crtiću  izbačene, jednako kao i Lukaševa majka kao glavni startni antagonist i kasnija pokajnica radnje).

    Rečena antiratna, ali ujedno i ekološka poruka glavni su idejni diskursi; čovjek kao remetitelj prirodne ravnoteže, ugroza sebi i svemu ostalom, na tragu je Ukrajinkinog koncepta mitološke sile koja upravo i jest sila Prirode – besmrtna, mudra i podupirateljska. Estetska pak pozicija djela iz neznanih je razloga napustila prvobitni, ljupkiji koncept animacije likova (prikazan u teaseru); kreiravši ih vrlo diznijevski i sa suvremenim tinejdžerskim senzibilitetom; ipak, slijedilo se pisanu uputu o mijenjanju Mavkine boje očiju, izgleda i okolne atmosfere ovisno o raspoloženju (s pomalo nesklapnim kretanjima likova; te uz praznjikave i nedovoljno dinamične pozadinske miljee, a ukupnom dojmu ne pridonosi ni slabašan, krajnje neimpresivan prolog); lijepo je ipak naglašen nijansirano zeleni kolorit, ali presporadičan je i prerijedak dizajn vode i učinaka vjetra, općenito osjećaj živosti šume; pohvalno je minuciozno rekreiranje ukrajinske narodne nošnje (no nedostaje dinamike teksturama tkanina) te korištenje folklornih napjeva (doduše, u premoderniziranim aranžmanima orkestracija) odnosno nacionalnih endemskih, ugroženih i rijetkih vrsta flore i faune kao sporednih protagonista.

    Ljubav gorske vile Mavke kao duše šume prema seoskom dječaku Lukašu, umjetniku glazbeno-poetskog impulsa, sposobnom transcendirati svjetovne prizemnosti, imaju potencijal alegorijskog sjedinjenja odnosno sklada i harmonijske cjelovitosti prirode i čovjeka; premda filmu nedostaje strasti da bi ideje koje površinski proklamira uistinu usustavio organski sa strukturom djela. Ipak, prodorni i srčani stavovi Lesje Ukrajinke o univerzalnim načelima Lijepog i Dobrog – koja životu daju dubinu i smisao, proplamsavaju kroz najnoviju filmsku, dječju verziju Mavke, putem njegove predane vjere u mirotvorstvo i (utopijsku) bolju budućnost čovječanstva.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 24. svibnja 2023.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji