Žanrovske posebnosti i susretišta književnosti i filma

Hrvatska književnost i film: Ante Tomić (Split, 22. travnja 1970.) hrvatski romanopisac, pripovjedač, kolumnist i feljtonist, komediograf i filmski scenarist

  • Ante Tomić (Split, 22. travnja 1970.) hrvatski romanopisac, pripovjedač, kolumnist i feljtonist, komediograf i filmski scenarist

    Zanimanje, pak, za hrvatski mentalitet i svakidašnjicu kojima uvijek pristupa s naglašenom dozom sarkazma, satire i parodije, karakteristike su rukopisa Ante Tomića koje dolaze do izražaja kako u njegovu novinarskom, tako i u književnom izričaju, ali i u njegovim scenarijima. Na hrvatskoj književnoj sceni prisutan je od 1997. godine, kada objavljuje zbirku priča Zaboravio sam gdje sam parkirao, a popularni roman Što je muškarac bez brkova? objavljuje 2000. godine. Slijede potom romani Ništa nas ne smije iznenaditi 2003. godine, Ljubav, struja, voda & telefon 2005., Čudo u Poskokovoj Dragi 2009. te Punoglavci 2011. godine (Tomić 2023). Bliskost filmu ne pokazuje samo činjenica što je Tomić ujedno i scenarist, nego je i na brojnim mjestima u njegovom proznom stvaralaštvu razvidna zaokupljenost filmom. Razvidno je to u interpolaciji filmskih elemenata, primjerice u citatima, vizualizaciji, pokretu, u sižeima koji su filmskoga porijekla ili su izuzetno pogodni za ekranizaciju (Hansen Kokoruš 2020, str. 582). O odnosu književnosti i filma na primjeru Ante Tomića vrlo dobro raspravlja Hansen Kokoruš (2020.) ukazujući na spone i na načine na koje ove dvije umjetnosti u spretnoj komunikacijskoj sprezi mogu jako dobro funkcionirati. Pritom ističe da vizualni element, koji jest jedan od temeljnih karakteristika filma, nije i jedini s obzirom na to da je film – a razmišljajući o njemu to neprestano moramo imati na umu, satkan od različitosti i mnoštva znakova i simbola.

    Film pokazuje semiotiku na djelu pa je iz toga razloga itekako zahvalan za semiotičku analizu. Zaokupljuje recipijentovu pažnju u kognitivnom i emotivnom smislu na potpuno drugačiji način u odnosu na literarni tekst, ciljajući pritom u prvom redu na sveobuhvatnost. Međutim, ono što j?e osim vizualnoga momenta bitno, a koji je u književnom stvaralaštvu manje-više prepušten čitateljevoj imaginaciji, jesu auditivni elementi, specifična filmska gramatika i poetika. Susretišta književnosti i filma treba tražiti u naraciji, poziciji pripovjedača, retoričkim postupcima i mikrostrukturama stila, potom u intermedijalnosti i onim karakteristikama teksta koji s obzirom na semantičke informacije upućuju na njegovu pripadnost određenom žanru ili podžanru (isto, str. 583). Čvrsta i doslovna citatna veza daleko je manje važna od polemike koju filmsko ostvarenje s književnim djelom ostvaruje, i to prvenstveno u kontekstu žanrovske (ne)dosljednosti, a što se onda očituje i u oslikavanju prostora, stvaranju atmosfere, psihologizaciji likova, dramskom sukobu.

    Ante Tomić, <em>Što je muškarac bez brkova?</em>, 2000.

    Tomić gotovo uvijek stvara hibridne žanrovske oblike u kojima se nerijetko isprepliću komedija i melodrama, a u kojima publika zapravo prepoznaje u prvom redu satiru kao dominantni oblik i ironiju kao dominantno retoričko sredstvo (usp. isto). Navedeno dolazi do izražaja u većini filmova snimanih po njegovom književnom predlošku, čak i u onim primjerima u kojima je pri adaptaciji napravljeno niz promjena, kao što je to slučaj u Što je muškarac bez brkova?, kojega je 2005. godine režirao Hrvoje Hribar. Naime, veće intervencije ovdje su bile nužne s obzirom na to da djelo ima pregršt likova i dramaturških rukavaca. Međutim, kostur priče je ostao, kao što je ostalo i vješto balansiranje između humora i melodrame. Navedenom je svakako pridonijela pjesma Tamare Obrovac Daleko je, koja se pojavljuje kao svojevrsni lajtmotiv filma i kojom se dodatno podcrtava emocionalni naboj. Jer, središnji motiv ovdje jest potraga za ljubavlju; dakako, s komičnim predznakom. Na taj način otvara vrata satiri, ali i upire prstom u slabosti društvenoga poretka, kao i na odnose u crkvenim krugovima. Tomić crta likove s manama, djelomično ih blago karikirajući, ali uz razumijevanje ponekad i s humorom. Izbor živog dijalektalnog govora, ekscentrični, ali uvjerljivi likovi i mnoštvo komičnih scena s jezičnom komikom, komikom situacije, turbulentnih akcija (isto, str. 584), sve to Hribar dobro detektira te koristi i vješto prenosi u novi medij, pokazujući kako žanrovske posebnosti Tomićeva predloška izuzetno dobro funkcioniraju na filmu.

    Navedene žanrovske odrednice evidentne su i u Tomićevu romanu Ništa nas ne smije iznenaditi, kojega pod naslovom Karaula 2006. godine režira praški student Rajko Grlić, inače prepoznatljiv po izrazitoj intuitivnosti prema likovima koje koristi kao aktere smještene obično u vremenu na raskrižju velikih društvenih i političkih promjena (Karaulafilm.com 2023). Ono što jednako tako povezuje ova dva romana jesu njihovi završeci pa je tako i ovdje (Tomić se u ovom filmu pojavljuje i kao suscenarist) baš kao i u Što je muškarac bez brkova?, konac trebalo prilagoditi filmu te su kreirali, ističe Pavičić (Jutarnji list, 2006f) vrlo žestoki kraj s puno pucnjave i krvi u kojem pogibaju čak dva od četiri glavna lika.

    <em>Što je muškarac bez brkova?</em>, red. Hrvoje Hribar, 2006.

    U odnosu na izvornik, napravljena je još pokoja intervencija pa su tako iz ranih ’80-ih premjestili radnju u 1987. godinu, u vrijeme kada je albansko-srpski sukob poljuljao tadašju federaciju. Lik potporučika koji je izvorno Mađr transformirali su u Bošjaka, a ovaj su postupak sami autori objasnili nastojanjem da za tu ulogu dobiju izvrsnoga Hadžhafizbegović. Bez obzira na to je li ova zamjena zaista napravljena bašiz toga razloga, čnjenica jest da je odluka da žtva postane upravo Bošjak u konačici film pretvorila u svojevrsnu alegoriju (isto). Međtim, riječje o projektu koji je uspio okupiti sve republike nekadašje držve te se istodobno, a zahvaljujuć izvrsnim redateljsko-scenarističim postupcima, odmič od ploše rasprave o naciji i identitetu. Tužu i tragiču temu autori razlaž do apsurda koji onda nužo prerasta u grotesku, tragikomiku. U takvom filmskom svijetu likovi postaju, kako to dobro primjećje Jakov Kosanović klaunovi i čdoviša iz ormara našg vremena i prostora. Tragedija koja proizlazi iz komedije „araule“ logiča je posljedica sasvim banalnih uzoraka, kao šo je ovdje kamuflaž jedne spolne bolesti stanjem vojne pripravnosti (Kosanović Slobodna Dalmacija, 2006a). Takvom ozraču pridonijela je profinjena, emocionalna, svjež i inteligentna gluma Emira Hadžhafizbegović, Sergeja Trifunović, Tonija Gojanović, Verice Nadeske Trajkovski i Bogdana Diklić.

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 12. lipnja 2023. 

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo

kritike i eseji