Pronicljiv i perceptivan film o odrastanju
Proljetno izdanje (21.–28. travnja 2023.): Alma Viva, red. Cristèle Alves Meira, Portugal, Francuska Belgija, 2022.
-
Treće po redu Proljetno izdanje ove je godine iz programa velikih regionalnih festivala, članova Mreže festivala Jadranske regije, predstavilo četiri filma – ukrajinski Klondike (Klondaik, red. Maryna Er Gorbach, 2022), austrijski Korzet (Corsage, red. Marie Kreutzer, 2022), srbijanski Kelti (red. Milica Tomović, 2021) i portugalski Alma Viva.
Praznovjerje i dvojevjerje, obiteljske disfunkcionalnosti i tugovanje inteligentno i umješno su zblendani u pronicljivom i perceptivnom filmu o odrastanju Alma Viva mlade redateljice Cristèle Alves Meira. Nesporno zadivljena pučkom kulturom, Meira u svojoj živoj duši pripovijeda sa srcem (i dušom) i internom involviranošću – ne samo kao puka promatračica nego radije fascinirana insajderica u prezentiranim ruralnim, i danas živim zbivanjima, ne bježeći od dualnosti tradicijskog i suvremenog; štoviše, maestralno sugestivno i opipljivo prenoseći na gledatelja sve fragilnosti samoga života – primjerice, suživot stada koza i automobila natiskanih na uskom i strmom, brdovitom portugalskom pejzažu; simultanost narodnog vještičarenja s invokacijom svetaca (baka – lokalna vještica, pri spritualizmu koristiti zazive svetog Jurja); istovremenost obiteljskih grubosti i dubokih emocija ljubavi; istodobnost sirovog materijalizma i spiritualnosti; sinkreticizam mladenačkoga gubitka u adolescentskom razdoblju s naizglednom ghost-story, pritom prezentirajući naizgledno nadrealan a zapravo čvrsto / snažno naturalističan film toplog mediteranskog mentaliteta; jednako fikcijski koliko i zaogrnut aurom dokumentarističkog prosedea. Zasluge svakako idu vrsnoj glumačkoj ekipi, poglavito prekrasno vođenim naturščicima koji unose kolorit i uvjerljivost u djelo (na čelu s bakinom vještičjom rivalkom Gracindom u interpretaciji Marte Quina), domišljatim prizorno-dijegetskim glazbenim umetanjima Amina Bouhafe, ali i visoko senzibiliziranoj, prirodnoj fotografiji Ruija Poçasa koja briljira kako na snenim, ljetnim suncem (ali i finalnim pljuskom) okupanim eksterijerima, jednako tako i prekrasnim, zasjenjenim interijerima, kroz oči djevojčice Salomé navirujući se kroz starinske zavjese ili zidne pukotine, mijenjajući vrijeme i boje zajedno s njenim sazrijevanjem, pretvarajući poznati trop mladenačkog filma o ljetnim praznicima kod bake u uistinu posebno nježno i poprilično unikatno filmsko iskustvo.
Kolikogod zainteresiranom promatraču dragocjenim iskustvom bivala činjenica da Meira bez ustručavanja pokazuje koliko su preklapanja, adaptacije i stapanja pretkršćanskih obreda s kršćanskima (bili) svakodnevica tipičnog europskog seljaka – ako ne jednako validni a ono barem bez čvrstih granica (divno fuzirani kod stvaralaca ukrajinskog poetskog filma, ali i Vrdoljakovih Prosjaka i sinova), toliko je Alma Viva u svojoj srži zapravo prava i snažna drama o kompleksnim obiteljskim dinamikama i o tome kako upravo unutar obitelji leže simultano i strahote, baš kao i čarolija.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 2. svibnja 2023.
