Transpozicija simbolike romana na film
Hrvatska književnost i film: Goran Tribuson, Polagana predaja, red. Bruno Gamulin, 2001.
-
Kada je o ekranizaciji Polagane predaje riječ, tada valja primijetiti kako su pojedini motivi i koncepti koji na sintaktičkoj i semantičkoj razini romana imaju značajnu ulogu, u filmu ili u potpunosti izostavljeni ili su tek rubno prisutni. Dakako, premjestivši radnju romana iz 1984. u 1998. godinu, potreba da se određeni elementi prilagode novom vremenu posve su razumljivi. U tom smislu, Renault 4 krajem 20. st. više nije mogao posjedovati onu istu simboliku koju je imao petnaest ili dvadeset godina prije. Automobil, naime, definitivno jest ključni označitelj u filmu ceste, predstavlja jedno od rijetkih prijevoznih sredstava kojim ne upravlja drugi nego je vozač automobila ujedno i glavni junak, čime se sugerira njegova kontrola nad brzinom, odabirom puta i sl. Upravo je on taj koji pokreće radnju, ulazi u interakciju s drugim likovima i najčešće pokreće komunikaciju. Za protagonista, automobil ujedno predstavlja i sigurnost, Barthesovim riječima, oblik zastoja i mogućnost putovanja i ova dva aspekta djeluju kao učinkovita metafora za onoga koji se kreće rubovima vlastitoga identiteta (Everett 2009, str. 170.).
Činjenica jest da se u Gamulinovoj interpretaciji veliki dio navedene simbolike izgubio te se mahom, a u kontekstu automobila, zaustavio na reprezentaciji junakova muškog identiteta koji snagom i veličinom automobila – jer u filmskoj verziji riječ je o moćnom terenskom vozilu, unatoč brojnim nesigurnostima i unutrašnjim puknućima, ipak nastoji dokazati svoju snagu i nadmoć. Nadalje, Renault 4 u romanu je zanimljiv i u smislu opisa socijalnoga ozračja iz kojega Petar potječe, s obzirom na to da je riječ o automobilu koji je tijekom osamdesetih godina uz primjerice Zastavu 750, Yugo 45 ili Zastavu 101 predstavljao simbol srednje klase, tada dominantnoga društvenoga sloja koji je, prisjetimo se, predstavljao jedan od bazičnih elemenata u propagiranju ideje o ekonomskoj jednakosti. U Gamulinovoj interpretaciji, automobil djelomično zadržava moment socijalne simbolike, ali na jedan drugačiji način. Petar Gorjan vozi veliki terenac koji u stražnjem dijelu ima dovoljno mjesta da na putu prema Dubrovniku smjesti humanitarnu pomoć, tj. invalidska kolica koja usput dostavlja.
Uvođenje ove narativne linije omogućuje redatelju i scenaristu usmjeriti priču prema još jednom novom smjeru kojim se također udaljuje od predloška – interpolaciji motiva Domovinskoga rata. Jer, na putu prema Dubrovniku postavljeni su plakati sa slikom djeteta. U tom smislu ovaj film ceste dobiva i još jedno moguće objašnjenje. Naime, prema Edwardu Saïdu, suvremeno doba vrijeme je izbjeglica, raseljenih ljudi, masovnih migracija, pa je osjećaj beskućništva naprosto svojstven suvremenom stanju. Na taj način Polagana predaja ne održava samo preokupaciju putovanjem nego i, zapravo paradoksalno, opsjednutost domom. Dom se ovdje pojavljuje kao strukturno odsustvo, kao iščezavajuća norma, u konačnici utopijski koncept (u Everett 2009, str. 171).
Valja, nadalje, napomenuti kako je u čitavom romanu osjećaj otuđenosti, pesimizma, apatije pa i neizvjesnosti nad sudbinom glavnoga junaka dodatno pojačan vremenskim prilikama, u prvom redu kišom i maglom koje prate Petra i Lukasa na njihovu putovanju. Takvo stanje, uz dominaciju sive boje, prate i mahom statični opisi prirode dalmatinskoga juga, što je gotovo u suprotnosti s pretežito vedrim, sunčanim danima, pa onda i realističkim opisom dalmatinske ceste, gradova i mora. I dok u romanu upravo vremenski uvjeti brišu konkretne i jasne granice koje omeđuju cestu, one u filmu – unatoč tome što su neodoljivo anonimne, postaju jasne i vrlo oštre; služe kao temelj konfrontacije i izazova, kao psihički dokaz podvojenoga čovjekova sebstva; pojavljuju se kao dokaz kako je cjelokupno društvo neovisno o njegovoj političkoj agendi u konačnici neslobodno. More stoga i može, a što i jest čest slučaj u filmu ceste, igrati ključnu ulogu jer istodobno označava (ne)mogućnost bijega i povratka (Everett 2009, str. 172). Za razliku potom od odnosa prema ženi općenito, pa potom od Petrova odnosa prema bivšoj supruzi i sinu, obitelji u filmu su, za razliku od romana, predstavljene ipak u nešto blažoj varijanti. Međutim, ono što je u romanu jedan od ključnih motiva – Petrova zaluđenost Rolling Stonesima, složit ćemo se ovdje u potpunosti s Pavičićem, u filmu zapravo neobjašnjivo postaje sporedan, anakroni višak.
Pojedine nedostatke, izuzev već spomenute fotografije i scenografije, nadomještaju u filmu i glumačka ostvarenja. Za razliku od nešto slabije psihološki razrađene nestabilne Male u ulozi Lucije Šerbedžije, u ulozi Petra Gorjana pojavljuje se Filip Šovagović, četrdesetogodišnji propagandist, čija je uloga ovdje dodatno pojačana zahtjevom ciničnoga predstavljanja potrošačkoga društva. Tako Šovagović u velikom broju situacija u kojima dolazi do izražaja bilo koja vrsta emocionalne prenapregnutosti (nervoza, ljutnja), tu napetost dodatno pojačava odvodeći glumu na granice karikature. Međutim, kao svojevrsna protuteža pretjeranoj Petrovoj ishitrenosti pojavljuje se Sven Medvešek koji izvrsno psihološki nijansira ulogu Lukasa.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)
© Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 23. travnja 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Piše:
Žigo