Scenaristički razvučeno i površno, uz sjajnu fotografiju i glumačke izvedbe
Empire of Light, red. Sam Mendes, UK, SAD, 2022.
-
.jpg)
Empire of Light (2022) predstavlja povratak Sama Mendesa nešto osobnijim projektima nakon dva Jamesa Bonda (Skyfall, 2012; Spectre, 2015) te ratne drame 1917 (2019), u kojima je bio bombastičan i izdašno budžetiran te poprilično dobro prihvaćen od publike i kritike. Posrijedi je nostalgično intonirano ostvarenje o prosječnim ljudima koji rade u lokalnoj kinodvorani u priobalnom gradiću u Kentu te osobnim i društvenim problemima s kojima se suočavaju, a na kojem je redatelj prvi put potpisan kao samostalan scenarist.
Priča je jednostavna te utemeljena na zbližavanju ljudi različitih socijalnih pozadina, koje povezuje problematika marginalizacije. U središtu razmatranja je Hilary Small (Olivia Colman), zaposlenica Empire Cinema, koja prolazi kroz turbulentno razdoblje života: bila je hospitalizirana zbog psihičkih problema odnosno bipolarnog poremećaja, pa se nastoji nositi s vlastitom zdravstvenom situacijom. Mahom živi samotan i monoton život, a pritom je seksualno iskorištava oženjeni vlasnik kina Donald Ellis (Colin Firth). Sve se mijenja kada dolazi novi i mlađi zaposlenik Stephen (Michael Ward), kojega proganja rastući rasizam u britanskom društvu. S vremenom se zbližava s Hilary te se njihov odnos počinje produbljivati dok svatko od njih pokušava pronaći način kako se suočiti s problemima u njima i oko njih.
U Mendesovu ostvarenju kinodvorana je prostor koji povezuje likove te usmjerava njihove odnose. Ekonomski i društveni kontekst priče nikada nije eksplicitno postavljen. Gledatelj međutim uviđa da je posrijedi gospodarski problematično razdoblje. Zgrada u kojoj je kino smješteno vidjela je bolje dane, a gledatelji se osipaju pa velika dvorana mahom zjapi prazna. Također se s godinama smanjio broj dvorana koje su u uporabi, a cijelo zdanje iziskuje renovaciju. Gospodarska kriza ujedno dodatno potiče ksenofobiju i rasizam u društvu: bijeli Britanci misle da im crni Britanci uzimaju poslove te sve više do izražaja dolazi rasna netrpeljivost, koja se manifestira u sve učestalijim fizičkim napadima, a vrhunac doživljava mimohodom skinheada te njihovim divljačkim napadom na zgradu kina i zaposlenike.
Film specifično barata prostorom kina, napose njegovim atrijem, koji tretira kao ulaz u neki drugi svijet, odnosno domenu fantazije. Postoji oštar kontrast između sivila ili plavkaste hladnoće eksterijera priobalnoga grada, pa i samoga vanjskoga izgleda zgrade, te njezine tople unutrašnjosti zasićenih boja i toploga osvjetljenja, prozračnosti prostora u kojem postoji red te poštovanje među ljudima. Time Empire of Light predstavlja još jednu u nizu brojnih posveta filmskoj umjetnosti. Jedan od provodnih motiva u djelu jest činjenica da Hilary nikada kao zaposlenica nije potajice ušla na projekciju filma kako bi ga odgledala. Njezino odbijanje gledanja filmova tijekom radnoga vremena nije nužno rezultat poslovnoga profesionalizma, nego ga redatelj koristi kao metaforu za njezino egzistencijalno stanje. Obrambeni mehanizmi i nastojanje da se održi fasada stabilnosti suprotstavljeno je prepuštanju svijetu mašte odnosno opuštanju, koje sugerira doticaj s nekim drugim aspektima vlastitoga života. Film tako postaje sredstvo povezivanja likova te čimbenik koji ima moć uljepšati njihove živote te oporu stvarnost, a ujedno posredno upućuje na propadanje i posljedično zatvaranje lokalnih kinodvorana s kojim se suočavamo poradi sve većega orijentiranja producenata i prikazivača na streaming servise i njihove usluge.
Empire of Light vizualno je dopadljivo, no podosta konvencionalno skrojeno djelo. Naracija je strogo linearno-kronološki posložena, lišena ikakvih sižejnih poigravanja, pa u svojoj pravocrtnosti djeluje na trenutke odveć monotono. Mendesov scenarij mogao je biti razrađeniji i fokusiraniji. Sporedni likovi sasvim su plošni te ostavljaju dojam da su u priču uneseni iz nužnosti, a nažalost su svedeni na puke statiste. O Hilary i Stephenu malo toga saznajemo. O njemu nešto više: ima ambiciju postati student arhitekture te smo upoznati s njegovim obiteljskim kontekstom. Michael Ward vrlo je dobro utjelovio lik koji balansira između optimizma te opore rasne stvarnosti Britanije osamdesetih godina prošloga stoljeća. Olivia Colman odlična je u ulozi osobe koja posrće pod teretom psihičkih problema, a napose je sugestivno dočarala faze otupjelosti i ekstaze koje Hilary osjeća.
Međurasni par u središtu razmatranja otvara dva tematska kompleksa. Prvi je vezan uz život osobe koja se mora nositi s određenim psihičkim stanjima te im prilagoditi svoj svakodnevni život. Stoga jednim dijelom uradak nastoji prikazati borbe osobe s bipolarnim poremećajem te kako je tretiraju medicinsko-psihijatrijski sustav te društvena okolina. U tom pogledu Empire of Light mahom funkcionira zbog glumačke kreacije Olivije Colman, a ne zbog scenaristički razrađenoga i promišljenoga pristupa razmatranoj problematici, koji je površan. Drugi se referira na rasni element i rastući rasizam, koji predstavlja prijetnju Stephenovu pokušaju samoostvarenja. Slično kao u slučaju prvoga tematskoga kompleksa, ovaj je tek skiciran te nije sustavnije razvijen. Djelo time naglasak stavlja na melodramatske aspekte odnosa dvoje ljudi koje povezuje činjenica društvene marginalizacije, odnosno drugosti, no redatelj nije načistu kojim bi od dvaju puteva krenuo i kako bi ih konciznije isprepleo. Unatoč poslovično sjajnoj fotografiji Rogera Deakinsa (Skyfall, 1917, The Village), pojedinim dobro postavljenim scenama, cjelina ostavlja dojam površnosti, scenarističke trapavosti te sporadične razvučenosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. travnja 2023.
