Krhkost ljudske egzistencije u živopisno dočaranom svijetu opustošenom pandemijom
The Last of Us, HBO Max, 2023.
-
Zombiji su konstanta filmske povijesti te su s Capcomovom kompjuterskom igrom Resident Evil, koja također nije ostala imuna na filmski transfer, prodrli i u novi medij. Igranofilmski Resident Evil rezultirao je brojnim gledanim nastavcima (šest filmova, 2002–2016), lošom istoimenom televizijskom serijom (2022) autora Andrewa Dabba te recentnim i neuspješnim, kako kvalitetom tako i komercijalno, pokušajem reboota s filmom Resident Evil: Welcome to Racoon City (2021) Johannesa Robertsa. Projekt koji se iscrpljivao u akcionosti, kombinirajući dva najučestalija tropa zombijevskih narativa – kontaminacije i preživljavanja, postao je zamoran u svojoj nemaštovitoj formulaičnosti, što je ostavilo prostora za promišljenije razmatranje mogućnosti koje zombijevski podžanr nudi u kontekstu ekranizacija videoigara te televizijskih serijalnih fikcionalnih formata, gdje je nakon The Walking Dead te korejskih serija Kingdom i All of Us are Dead također uspješno zaživio.
Craigu Manzinu (Chernobyl, 2019) i Neilu Druckmannu (ujedno scenarist igre, Uncharted, 2022) kao predložak poslužila je popularna igra The Last of Us Naughty Doga. Serija od devet nastavaka također kreće od konvencija i tropa zombijevskoga podžanra. Prvo dolazi do kontaminacije, a ona rezultira gljivičnom epidemijom koja ljude pretvara u nasilne zombije, što posljedično dovodi do postapokaliptičnoga stanja: urušavanja društvenih institucija i odnosa. Dvoje protagonista – muškarac Joel (Pedro Pascal) i djevojčica Ellie (Bella Ramsey) moraju proći postapokaliptičnu Ameriku kako bi Ellie, koja je zbog nepoznatoga razloga imuna na infekciju, odveli do ljudi koji bi eventualno mogli napraviti lijek koristeći njezine stanice. Njihovo izmještanje prati u izokrenutoj maniri smjer unutarnje američke kolonizacije od istoka prema zapadu, dok su nekadašnje Sjedinjene Države ogrezle u sukobu između totalitarno uređenih i zatvorenih urbanih zona pod nadzorom FEDRA-e te različitih frakcija pokreta otpora koji se bune protiv njezina djelovanja. Cilj glavnoga dvojca, kao i ostalih nezaraženih pojedinaca i skupina, jest preživjeti u nezavidnim okolnostima pa se motiv kontaminacija prožima s pričom o preživljavanju, smještenom u tipičan postapokaliptični okvir prostornoga izmještanja. The Last of Us protagoniste tako postavlja u odnos prema zombijima te ostalima preživjelima, gdje tipično za ovaj podžanr, drugi ljudi i grupe predstavljaju veću prijetnju od samih čudovišta.
Kada ovako raščlanite fabularni okvir serije, nije naodmet zapitati se što je izdvaja od ostalih, sličnih priča.
Manzin i Druckmann svjesni su konvencionalnosti fabularnoga okvira pa unutar njega nastoje rekonceptualizirati očekivana i predvidljiva žanrovska mjesta. Prve dvije epizode tako počinju stiliziranim teaserima, koji nemaju toliko veze s temeljnom radnjom, koliko oslikavaju njezin kontekst. Prvi je vezan uz nastup dvojice znanstvenika u televizijskoj kontakt-emisiji u kojoj se raspravlja o potencijalnim i opasnim virusnim pandemijama, gdje jedan od sugovornika sugerira da su gljive potencijalno mnogo opasniji izvor zaraze. Stoga u The Last of Us kontaminaciju ne vrše virusi nego gljivice, koje na mnogo perfidniji način utječu na mozak i tijelo domaćina. Drugi teaser odvija se u Indoneziji, iz koje kreće pandemija, a u kojem znanstvenica sugerira vojsci da sravni sa zemljom glavni grad jer inače neće biti moguće zaustaviti širenje patogena. U kasnijim epizodama autori odustaju od teasera te nas izravno uvode u radnju odnosno egzistencijalne situacije protagonista, jer u postapokaliptičnom svijetu jedini je imperativ – preživjeti.
Autorski dvojac pritom vješto oblikuje priču, nastojeći veći naglasak staviti na likove i njihove odnose, nauštrb čega nastoje umanjiti akcionost. Odnos Joel i Ellie scenaristički je odlično postavljen, ambivalentan i dinamičan te prožet potkom o očuvanju ljudskosti, koja se suptilno provlači cjelinom. Pritom je posrijedi izmještena relacija otac–kći: Joel je u tragediji izgubio dijete, a slična situacija, otkrit će nam se u posljednjoj epizodi, vezana je uz majku Ellie. Pritom je muškarac i otac postavljen u poziciju zaštitnika, no njegova suputnica često pokazuje mnogo razboritije i promišljenije ponašanje. Joel pritom nije tipičan akcijski junak, nego umoran i oronuo čovjek, koji tijekom zbližavanja s djevojkom dobiva novu priliku preosmisliti život te pronaći svrhu u svijetu koji je izgubio svoje uporište. Zaogrnut je dozom moralne ambivalencije, što se očituje u nizu nasilno postavljenih scena, kada protagonist nema skrupula ubiti druge ljude kako bi zaštitio Ellie, koja predstavlja jedino biće koje ga dijeli od unutarnjega i vanjskoga kaosa. Pedro Pascal i Bella Ramsey vrlo su dobro dočarali dinamiku njihove relacije.
Sama priča o preživljavanju i izmještanju postapokaliptičnim pejzažima bila bi odveć monotona i akcijski usmjerena, pa serija mahom svaki od nastavaka posvećuje nekom od aspekta života u postapokaliptičnom svijetu. Te su priče umetnute u okvir izmještanja protagonista te retardiraju njihovu priču, odgađajući njihov dolazak na željeno odredište te fabularno razrješenje. Neke su od tih umetnutih priča uspjelije, a druge predstavljaju opća žanrovska mjesta. Sve ih povezuje propitivanje koncepta humanosti i empatije. Primjerice, treća epizoda naslovljena Long, Long Time povezuje narativnu sadašnjost s prošlošću, a prikazuje gay par koji dugi niz godina svojom bliskošću odolijeva iskušenjima postapokaliptičnoga svijeta, stvorivši vlastitu mirnu oazu usred razrušena svijeta. Dramski i romantično intoniran nastavak uspijeva podcrtati mogućnost ljudske empatije te odnosa u neprijateljski nastrojenom okruženju. S druge strane, osma epizoda When We Are in Need propast društvenih institucija i odnosa sagledava kroz predvidljivu prizmu religijskoga fanatizma i kanibalizma, što su opća mjesta postapokaliptičnoga žanra. Pojedini pak nastavci otkrivaju pretposvijesti likova, što je bitno za umjeravanje njihova djelovanja u aktualnoj radnji.
The Last of Us, s obzirom na rečeno, na trenutke je neujednačeno no u cjelini vrlo uspjelo ostvarenje, koje se odlikuje raskošnom produkcijom te živopisno dočaranim svijetom opustošenim pandemijom, što je podjednako naglašeno kako ruralnim, tako i urbanim prostorima kojima protagonisti prolaze. I jedni i drugi upućuju na krhkost ljudske egzistencije te cjelini pridaju dojam epičnosti, stvarajući upečatljivu atmosferu neizvjesnosti. Vrlo su sugestivno dočarani zatvoreni prostori, koji mahom odaju dojam klopke, a redatelji/ce često posežu za stilskim strategijama videoigara. Primjerice, subjektivni nas kadrovi postavljaju u perspektivu likova, napose u akcijskim prizorima kada protagonisti trebaju nekoga ubiti ili odbiti napad. Time se podcrtava primoranost lika na granična ponašanja u bezakonom postapokaliptičnom svijetu. Nasilje je funkcionalno korišteno jer izravno oslikava narav okruženja, a takvi su prizori potom izbalansirano prožeti dramskim akcentima temeljenima na odnosima likova te vještim ispreplitanjem narativne sadašnjosti i prošlosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. travnja 2023.
