Uvjerljivo kontekstualiziran kriminalistički triler nepredvidiv do samog kraja
Sveti pauk (Holy Spider), red. Ali Abbasi, Njemačka, Danska, Francuska, Švedska, 2022.
-
Među manjom i nezavisnom produkcijom prošle se godine pojavio i jedan zanimljiv naslov – Sveti pauk (Holy Spider) iranskoga redatelja Alija Abbasija. Iako se radi o iranskome redatelju, film je švedska, njemačka, francuska i danska koprodukcija, a s obzirom na redateljevo djelovanje, film – iako nosi iransko obilježje, smatra se danskim produktom, zbog čega i jest bio kandidat te zemlje na ovogodišnjim Oscarima. Iako je u prosincu prošle godine bio u užem izboru, na kraju nije izborio nominaciju u kategoriji za najbolji strani film. Hrvatska je publika film imala prilike pogledati u sklopu prošlogodišnjeg Motovuna, a film je uz to prikazan na brojnim drugim festivalima – od onoga značajnog u Cannesu na kojem je bio nominiran za Zlatnu palmu a glavna glumica osvojila nagradu za najbolju žensku ulogu, preko Danskih filmskih nagrada, Bodil Awards, Austin Film Critics Association, Fantastic Festa, Palm Springs Intenartional Film Awards, do onih Europske filmske akademije, na kojima je film također bio nominiran u četiri kategorije. Film je dosad osvojio dvadeset nagrada, a bio je nominiran za njih tridesetpet.Režiju potpisuje Ali Abbasi, poznat po hororcu Shelley (2016.), koji je između ostalog prikazan na Berlinskom filmskom festivalu, te kultnome filmu Granica (2018.) koji je prikazan na brojnim festivalima, a bio je švedski kandidat za Oscara nominiran za najbolju šminku te je osvojio nagradu na filmskom festivalu u Cannesu u programu Izvjestan pogled.
Radnja filma donosi priču o novinarki Rahimi koja odlazi u sveti grad Mašhad ne bi li istražila brojne slučajeve ubojstava žena prostitutki. S obzirom na broj žrtava kojih je u trenutku kad dolazi u Mašhad devet, jasno je kako su ta ubojstva djelo serijskoga ubojice koji, saznajemo, ne planira stati sve dok cijeli grad ne očisti od tih i takvih žena, seksualnih radnica koje su prijestupnice, grešnice. Kako sam ubojica smatra, on djeluje u božje ime, a žene koje za život zarađuju prodavajući vlastito tijelo su primjer grešnoga života i nemorala koji nagrđuje svetost samoga muslimanskog grada. Kako to i inače biva sa serijskim ubojicom, što više ubija, to je veća mogućnost i da pogriješi ili ostavi koji trag koji bi naveo i u konačnici doveo do njega – počinitelja, a upravo je to replika lokalnog urednika crne kronika mašhadskih dnevnih novina kojom pokušava opravdati činjenicu da lokalna vlast i policija nisu uspjeli ubojici dotad ući u trag ni s devetom žrtvom. Iako vrlo čvrsta i odlučna u namjeri da razotkrije tko stoji iza mnogobrojnih ubojstava koja se ne mogu opravdati činjenjem u kakvo božje ime niti su moralno opravdana, Rahimi se već na početku suočava s otporom, no i nezinteresiranošću lokalaca da nizanje ubojstava stave pod kontrolu.
Sveti pauk kriminalistički je triler koji donosi potresnu i šokantnu priču temeljenu na stvarnim događajima, o vjerskom fanatizmu, to jest ubojstvima Saaeda Hanaeija koji je početkom dvijetisućitih ubio ukupno šesnaest žena, što ga u svjetskim okvirima svrstava među najveće svjetske ubojice. S obzirom na tematiku serijskih ubojstava i stvarnoga ubojicu na čijem je nemilosrdnom djelovanju priča utemeljena, možemo reći kako je film i više nego aktualan, posebice s obzirom na porast interesa svekolike javnosti za true crime pričama o serijskim ubojcima koji su ušli u anale crne povijesti, poput hit-serije Dahmer na Netflixu, koja je jedna od najgledanijih serija, no i drugih sličnih igranih ili dokumentarnih.
S obzirom na radnju filma koja donosi uvid u ubojstva žena i istražiteljsko praćenje ubojstava, kao i činjenje/život ubojice, žanrovski ga možemo odrediti kao kriminalističku dramu s elementima trilera. Osim prvoga dijela filma u kojem s jedne strane pratimo ubojicu, njegova ubojstva i njegov obiteljski život, a s druge strane pratimo rad sustava, odnosno rad novinarke i policije, u manjem dijelu rad vlasti, u drugome dijelu filma pak ili u posljednjoj trećini pratimo proces suđenja, obitelj ubojice, novinarku te samu zajednicu.
Već na samome početku filma jasno je omeđen i određen sam sustav, kao i podneblje u kojem se radnja zbiva, pa tako prilikom dolaska novinarke u Mašhad jasno se nazire (političko-društvena) klima u gradu i u državi. Gradska vlast nije toliko zainteresirana za rješavanje slučajeva ubojstava, dok pristisak dolazi, kako kažu, s vrha, odnosno iz Teherana. Inertnost sustava i gradskih vlasti jasno je ocrtana u liku načelnika policije i u liku suca koji evidentno daju do znanja novinarki da i ona u obavljanju svojega posla neku granicu mora imati. Portretiranjem rada lokalaca, kao i ubojičine obitelji, dana je društvena skica, čije su linije dodatno podebljane portretom načelnika policije i njegovim odnosom prema ženi. Što je za njega žena i kakva je njezina društvena pozicija jasno pokazuje tendencija kakve seksualne radnje, odnosno seksualno uznemiravanje koje novinarki jasno daje do znanja da je nemoćna, jer što može osim zvati policiju, a policija je – on. Također, kako iransko društvo gleda na seksualno zlostavljanje jasno pokazuju i izjave načelnika policije, kao i lokalnog urednika koje žrtvu, ovdje novinarku, ne konotiraju kao žrtvu nego kao onu koja se „spetljala s nekim“. Dakle, i dalje je žena u podređenoj poziciji tog patrijarhalnoga muslimanskog društva. S jedne strane seksualno zlostavljanje ili uznemiravanje žena od muškaraca definira se kao „ona se petljala s njime“, umjesto da se jasno istakne tko je žrtva, dok s druge strane čak niti ubojstvo žene, prostitutke, nije toliki zločin za zajednicu. Paradoksalno, kad je muškarac grešan, to se ne smatra toliko ili uopće grijehom, a kad je žena grešna, recimo prodaje svoje tijelo za novac, to se smatra velikim grijehom, pa se na te i takve žene gleda s neodobravanjem i s osuđivanjem.
Društveno poimanje grijeha i/ili zločina možda je najbolje poentirano u odnosu ubojičine žene prema muževim ubojstvima, prema kojem ih se užasava, no tek toliko kako bi to izgledalo društveno prihvatljivo, dok svojem maloljetnom sinu govori da njegov otac nije ništa napravio, jer su te žene ionako bile grešne. U intenzitetskom stupnjevanju feminističke kritičke oštrice najistaknutiji je trenutak u kojem maloljetni sin sa svojom sestrom simulira modus operandi svojeg oca ubojice – kako je i na koji način ubijao žene. Taj posve šokantan trenutak razotkriva suštinu priče, odgoja, vjerskog fanatizma ili iskrivljena tumačenja života u okvirima vjere u kojem se učenjem po modelu određene činjenice na iskrivljen način prezentiraju onima koji su u procesu razvoja, u razdoblju ključnom za formiranje ličnosti.
Film ostaje do samog kraja nepredvidiv, pa se može reći da je priča umješno intencijski usmjerena prema kraju koji zadobiva na kraju drukčiji svršetak od onoga kakvog gledatelj očekuje. Iako svršetak jest zadovoljavajući u smislu morala, etičnosti i pravde, nažalost u suštini kraj zapravo nije takav, jer niti samo društvo nije takvo. Drugim riječima, takvim je završetkom implicitno notirana suština cijelog slučaja koji završava kako završava samo zbog onoga što je društveno očekivano, to jest zbog pritisaka iz Teherana i medijskog praćenja slučaja. U toj se činjenici prepoznaje i važnost i uloga novinarstva i novinarske struke koja objektivno sagledava sve pojave i sve događaje, uvijek imajući na umu prava čovjeka. No pravo je pitanje, što bi se dogodilo u slučaju smaknuća šesnaest žena na ulicama Mašhada da nije bilo jedne hrabre i odlučne novinarke koja preuzima ulogu detektivke i istražiteljice. Iako su prostituke ubijene zbog svoje grešnosti, pa ih zato i samo društvo osuđuje i na društvenim su marginama, i one su nečija obitelj i netko ih voli, kao i osobe s osjećajima, što je izraženo u dijelu s obitelji jedne od žrtava koja je prikazana načinom dvostrukosti, jer se jedan član emocionalno slama, dok reakcija drugog člana varira između optužbe ili ljutnje i žaljenja i tuge.
Radnja filma je linearna, a zbiva se većinski na ulicama grada noću, što daje mračnu i dinamičnu sliku šokantnih ubojstava, u kući ubojice te ostalim prostorima koji konotiraju društveno-političko-ekonomsku situaciju zajednice i grada u kojem se ubojstva događaju. Od planova kamere posebno se ističu oni blizu, krupni, kao i ostali koji vividno bilježe trenutke ubojstava, facijalne ekspresije žrtava, ubojice, novinarke te njihova raspoloženja. Mehdi Bajestani izvrsno portretira lik ubojice Saeeda Hanaeija, pa izvedba daje uvid u njega kao obiteljskog čovjeka koji je obilježen sjecištem traumatskog prošlog (ratnog), obiteljske svakodnevice, vjere i društveno očekivanog. Njegova izvedba tako uspješno vrluda između šokantnih trenutaka u kojem se lik ubojice doima kao da zločine čini pomračena uma, zatim trenutaka unutarnjeg vjerski generiranog nemira te obiteljskih vrijednosti i odnosa, zbog čega se u nekoliko trenutaka i psihički/emocionalno slama. Lik novinarke Rahimi također je Zar Amir Ebrahimi donijela izvrsno, uvjerljivo potretirajući snagu, odlučnost, nepokolebljivost, neustrašivost, no i ustrašenost s druge strane.
Pojam vjere i vjerskoga snažan je generator, što se osim na površinskoj razini u obliku sustava, zajednice, društva i pojedinaca, glede žene i njezine pozicije vidi i u dijelu korištenja motiva koji upućuju na ono vjersko – kiša kao pranje grijeha, zagriz jabuke kao podcrtavanje grešnosti.
Ovakvim potretiranjem žene u muslimanskom patrijarhalnom društvu te postavljanjem tome opreku zapadnjačkih vrijednosti u obliku novinarstva, glavnog grada i uloge medijskoga, jasno su dane opozicije istok-zapad i tradicionalno-suvremeno. Uostalom, tradicionalno-suvremeno ogleda se i u načinu rješavanja i detektivskog praćenja zločina, pa novinarka tako istupa idejama koje označavaju suvremenost, npr. DNK analiza, metoda mamca, dok gradske vlasti djeluju po principu staroga.
Pričom o brojnim ubojstvima redatelj je samo površinski donio priču o serijskom ubojici, no intencijski je i implicitno filmom dao panoramski zahvat jedne zajednice, njezinoga religijski motiviranog sustava, kao i uloge i pozicije žene koja je, nažalost, još uvijek podređena i neravnopravna po svim pitanjima, što uostalom dokazuje i nedavna šokantna vijest o postavljanju kamera u Iranu koje bi identificirale žene koje ne nose hidžab, i to zbog sve većeg otpora u toj zemlji prema kodeksu odijevanja.
© Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 13. travnja 2023.
