Odmjereno i narativno progresivno postavljanja likova i rukavaca radnje
Svjetska književnost i film 3: Gospodar prstenova: Prstenovi moći (The Lord of the Rings: The Rings of Power), red. Wayne Yip, Charlotte Brändström, J. A. Bayona, Sanaa Hamri, Louise Hooper, SAD, 2022.
-
Kao hijerofanijski oblik očitovanja svetog, mit je u arhaičnoj svijesti drevnog čovjeka – onog u stalnom čeznuću za transcendentalnim, nositelj iako izazovnog a ono uvijek ljekovitog, sočnog i bujnog, zanosno proliferantnog života, dragocjene iskustvenosti. Manifestiran stvarnosno kao uprisutnjena pojavnost (mahom putem pripovijedanja ili cikličkih sezonskih rituala), mit i mitsko mišljenje ono je najimanentnije ljudskoj svijesti – svojevrsna antropološka konstanta a ne samo predstupanj razvoja iste, kako je govorio veliki Mircea Eliade, nazivajući ga upravo – mitskom sviješću.
Na nostalgiji za pradogađajnim, arhetipskim izvorima kozmogonijskih mitova kao kompasa ponašanja i omogućavatelja pronicljivog razlučivanja bitnog (radost, moral, umjetnost) od nebitnog (desakralizacija, egocentrizam, atrofija imaginativnog) promjenom percepcije primarne stvarnosti, insistira i najveće ime (visoko)fantastičnog epskog književnog žanra (počesto pejoriziranog i protjeranog u domenu eskapističke literature) – J. R. R. Tolkien, držeći mitove proplamsajima fragmenata onog istinskog i vječnog. Baštineći upravo na zasadama mita i drevne priče/bajke, ali i srednjovjekovnog viteškog romana te viktorijanskog interesa za čudesno, Tolkien kako u cjelokupnom svom mitopejskom legendariju iliti opusu (od Hobita /The Hobbit or There and Back Again/, 1937 do Silmariliona /The Silmarillion/, 1977), pa tako i pivotalnom troknjižju Gospodar prstenova (The Lord of the Rings, 1954–1955), pokazuje tu multidimenzionalnost mitskog, njegovu sposobnost da ne dolazi isključivo iz perspektive čovjeka nego operira na dubljim i drugačijim, primordijalnim dimenzijama, simultano skrivajući i otkrivajući se, migoljeći se i bivajući neukrotivim; nadilazeći prostor i vrijeme, otkrivajući alkemijske tajne perifernom vidu i ugođenom uhu.
Tolkienov Gospodar prstenova spektakularno je ekraniziran od strane Petera Jacksona u tri filma o Trećem dobu Međuzemlja, a u najnovijoj (i najskupljoj ikad snimljenoj) seriji kreatorskog dvojca J. D. Paynea i Patricka McKaya u prequel-formi prologa radnju smješta u silmarillionsko Drugo doba, prije kovanja čarobnih prstenova i Sauronova uspona. Pritom se vizualno eksplicitno oslanja na Jacksonov stil, raskošnom ali i maštovitom produkcijom epskih vizura, zasićenim koloritom i krupnim planovima tvoreći simbiotsku cjelinu s kino-naslovima; potvrđujući da svaki mit i drevna priča počinju danom kad se sve promijenilo, da nas svaki mit i drevna priča šalju na putovanje (duše). Objašnjavanjem pak postanka pojedinih karaktera (čarobnjaka kao kod Tolkiena posebne vrste bića, različite od ljudi i vilenjaka) i uvođenjem likova nepostojećih ili samo skiciranih u Tolkienovim bilješkama, fusnotama i apendiksima (Arondir, Adar, Nori), te senzibilizirano sročenim dijalozima spretno integrirajući i oslanjajući se na originalnu pisanu riječ, ne prelazi decentnu i elegantnu mjeru poetske ljepote retro-izričaja, ostajući vjeran auri idealiziranog medijevalnog viteštva, opčinjenosti mirabilisom.
Neke od bogato raščlanjenih narativnih linija pritom su bolje (o tajanstvenom strancu nekontroliranih moći, u čiju imanentnu dobrotu vjeruje Nori) a neke manje uspješno izvedene (primjerice lik Galadriel, koji je podnio drastične promjene u odnosu na pisane tekstove, ovdje postaje ratnički profiliran, gubeći svoje znane sposobnosti sanwë-latye – čitanja tuđih misli i ósanwe – komuniciranja s drugima mislima, te se neminovno postavlja pitanje neobičnosti činjenice da toliko dugo ostaje zavarana u vezi s pravim identitetom lika Halbranda /a što se komotno može tumačiti i kao neoprostiva rupa u radnji, iako, da se slijedilo tolkienovski kanon i posljedično pronicljive telepatske moći njenog lika, čitav prezentirani koncept radnje pao bi u vodu/, što pak mnogi tumače romantičnom involviranošću dvojca na tragu Aragorn-Arwen, ali to nikako ne može biti slučaj. Uostalom, kod Tolkiena rijetke romanse između vilenjaka i ljudi u seriji već popunjavaju Arondir i Bronwyn.
Također, da ne spoilamo radnju, Helbrand niti nije čovjek. I najvažnije, profili ličnosti dvojca – njega, vođena željom za moći, a nje žudnjom za osvetom, ne poklapaju se s nekim ovakvim teorijama. Pohvalu ipak zaslužuje njihov domišljato i lijepo ukomponiran završni dijalog koji se referira na Galadrielino iskušenje pred Prstenom Vladarem kojeg joj dragovoljno nudi Frodo u Trećem dobu Međuzemlja /„Dajete mi ga od svoje volje! Na mjesto Gospodara tame želite ustoličiti kraljicu. A ja ne bih bila mračna nego lijepa i strašna kao Jutro i Noć! Krasna kao More i Sunce i Munja! Jača od samih temelja zemlje. Svi bi me voljeli i zdvajali!“ (…) „Položila sam ispit", reče. "Uvenut ću i otići na zapad i ostati Galadriel."/. Galadriel dakle prolazi ispit, odnosno balansirajući na ivici dobra i zla, u skladu s piščevom poetikom, odabire dobro, jednako kao i gore spomenuti tajanstveni stranac).
Odmjereno, narativno progresivno, s nekoliko glumački impresivnih fizionomija distinktivne prezentnosti, nužnih u visoko-estetiziranim svjetovima koje podastiru (Ismael Cruz Cordova kao za seriju izmaštan lik vilenjaka Arondira, Trystan Gravelle kao u odnosu na knjigu izmijenjen lik kraljičina savjetnika Pharazôna, Megan Richards kao Norina prijateljica Poppy, Joseph Mawle kao otac Orka Adar), uz suvremenu indie-kraljicu Morfydd Clark kao Galadriel i uvijek intrigantnog Roberta Aramaya kao Elronda odnosno uz neke bolje (o tajanstvenom strancu nekontroliranih moći, u čiju imanentnu dobrotu vjeruje Nori) i neke manje zanimljive bogato raščlanjene narativne linije, novi Prstenovi prvom su sezonom zapravo tek u fazi postavljanja likova i rukavaca radnje kao poligona za iduće nastavke, a svakako pred izazovom ispunjavanja očekivanja obožavatelja sage.
Iako su naišli na počesta (nepravedna) neodobravanja i od strane kritike, najveći im je problem – čini se, zapravo teret činjenice da su – višemilijunski brend. Stoga ćemo još morati pričekati na eukatastrofu (Tolkienov pojam iz eseja O bajkama /On Fairy-Stories/, 1947) – iznenadan sretan obrat, koji kod čitatelja/gledatelja izaziva povišeni emotivan osjet – iskonski el duende, a dotle se ujedno simultano nadati transgresiji od zabrinjavajuće postmodernističke zamorne dosade i jalove praznine bez duha (kao posljedice odbacivanja tradicijskih uvida) automatiziranog i besmislenog življenja suvremenog čovjeka ka njegovom nanovnom otvaranju nadahnuću i vrijednostima drevnog mentaliteta, odnosno otkrivanju ushićenja čudesnim i svetim – esencijalnoj eliadeovskoj ali i tolkienovskoj mitskoj svijesti.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 5. travnja 2023.
Piše:

Marić