Najnoviji, 62. broj Zapisa, osvježit će naše znanje o filmskoj kulturi, preciznije o fenomenu kinoklubova polovicom 20. stoljeća. Ovaj broj u cijelosti potpisuje Tomislav Brčić, koji je objavljivanjem svog diplomskog rada u potpunosti lišio čitatelja mogućnosti propuštanja info-stanja jugoslavenske kino scene. Tek su neki tekstovi neznatno prerađeni i dopunjeni osobnom dimenzijom i tekstovima sudionika koji su bili dio kulta šezdesetih godina kao što su to Mihovil Pansini (glavni začetnik i teoretičar GEFF-a iliti Genre Film Festivala) i Dušan Stojanović. Prvi dio rada odnosi se na kraću povijest kinematografije i amaterskog filma te na njegov razvoj nakon Drugoga svjetskog rata. Tada je film bio isključivo u službi socijalističko-komunističkog sustava, a filmovi – prosvjetni medij proletarijata bez kulturološke osviještenosti.
U međuvremenu se reaktivira Kinoklub Zagreb, osniva se Kinoklub Beograd, zatim Kinoklub Split, javljaju se prvi dokumentarni filmovi, postupno se snimaju filmovi za potrebe širih masa i sitnim koracima se približavaju granici eksperimentalnog filma.
Šezdesete su donijele promjene, kako u svijetu, tako i na našim prostorima. Izložbe, hapeninzi, performansi, antiteatar... sve su to bili kolosijeci za kombinaciju elegantnih i radikalnih promjena. Bila scena spremna ili ne, novi mediji i njihova uporaba samouvjereno su stvorili novo polje za eru filmske umjetnosti. Godine 1963. osniva se festival eksperimentalnog filma koji je želio povezati sve kulturalne promjene i ljudske aktivnosti na području umjetnosti, znanosti i tehnike, prije spomenuti GEFF. Pomicane su sve granice u ekspresiji na filmskoj vrpci. Bez ograničavanja, na tragu sjajnih postignuća i stvaranja odličnih filmova, amaterski film postaje avangardističko-eksperimentalna tvorevina integrirana u stvarni život. Iako, tada su stavovi o idejama i manifestu GEFF-a bili različiti. Mnogi su smatrali da festival ne okuplja umjetnička djela, već eksperimentira kroz metode filmskog izražavanja, tako da je festival prihvaćen tek sedamdesetih godina.
Kasnije se, dakako, javljaju mnogi festivali, u čijem programu je zastupljena i Hrvatska. Od austrijskog Sixpack filma do londonskog Festivala avangardnog filma. Nov naraštaj filmaša stvorili su autori poput Ivana Martinca, Mihovila Pansinija, Marka Babca, Dušana Makavejeva i dr.
Nadalje, Tomislav Brčić donosi analize i kratke preglede eksperimentalnih filmova iz već navedenih kinoklubova, od kojih bih spomenula samo neke. Termiti, film Milana Šameca koji je potpuno napustio tradicionalna sredstva izražavanja. Vrpca je izbušena i perforirana na određenim mjestima tako da gledatelj ima dojam kao da po platnu šetaju termiti. Ne mogu zaobići niti film Vladimira Peteka: Sretanje koji prikazuje djevojku ispred oka kamere koja ne zna kako se ponašati i treba li uopće nešto glumiti. Autor, namjernim interveniranjem na filmsku vrpcu stvara posve novi zapis izvan okvira klasične kinematografije. Eksperimentalni film Spomenicima ne treba vjerovati režirao je Dušan Makajev. Film je bez zvučne podloge, nastao u jedno poslijepodne eksperimentiranjem autora i fotografa Vojislava Lukića. U film nas uvode prsti na klaviru, upoznajemo ženu koja erotiziranim kretnjama koketira s muškim kipom pokušavajući ga probuditi dodirima, i u odjavnoj sekvenci opet iste ruke na klaviru s početka filma. Savezna komisija je kasnije uvela zabranu na taj film, a pod istom su već bili filmovi poput Libera, Braća, Čudo i dr.
Zaključila bih da nas rad Tomislav Brčića nikako ne može ostaviti ravnodušnima nakon prisjećanja amatersko-eksperimentalne borbe s klasičnim filmskim modusom kojem je sedamdesetih godina već bilo vrijeme za počinak. Ostaje nam nostalgični pogled na platno i nada u nove kulturalne revolucije filmske scene koja će uroditi jednakim bogatstvom izraza kao i antifilm svoga vremena.
© Sanja Mocnaj, KULISA.eu, 18. studenoga 2008.
