Između promašenog života i pogođene smrti

Punim plućima, red. Radislav Jovanov Gonzo, Hrvatska, 2022.

• 
  
  „Gledam žive… a čekam mrtve da se vrate“. U jednom će trenutku filma Punim plućima Biba (Aleksandra Naumov) izreći upravo ovu rečenicu. Iz nemoći, bijesa, ljutnje… No, može li se uopće danas govoriti drukčije o onima koji su (najčešće tek fizički) živi, i o onima koji su nam bili dragi a više ih nema? Ponekad mi se čini kao da nam se – barem u naraštajima nas sredovječnih, „matorih prdonja“, sve vrijedno i važno u životu već desilo, te se toga možemo samo još sjećati.

  No, Smrt. Što, Smrt? Kakvu ona ima ulogu u buđenju Života protagonista debitantskog dugometražnog filma Radislava Jovanova Gonza? Rekao bih – presudnu. Petero nekad nerazdvojnih prijatelja nalazi se nakon niza godina kako bi odali posljednju počast šestome. Isti je Oleg (Dražen Pavalić), zapravo, prvi koji se pojavljuje u uvodnim sekvencama filma. Najprije će to biti u nježnom odnosu s egzotičnim gušterom Pavlom, a zatim će iz donje perspektive snimljen, spominjati godišnja doba, a asocijacija je, mislim, na neki klasični korejski film(?). Tada pada i umire. Ovaj moment će u pripovijest uvesti najprije spomenutu učiteljicu likovnog Bibu. Ona će, pak, krenuti nazivati preostale članove nekadašnje ekipice. Kakva je to ekipica? (Inače, ovaj termin karakterističan je baš za bliski mi zagrebački sleng.) Ekipica je to kakvih VIŠE NEMA. Koju je uzela smrt!

  

  Dakle, smrt… Koliko je ona uopće fenomen kojeg bismo danas doživljavali uz dužno poštovanje? Čini se – u društvu medijskih i digitalnih platformi, shareanja, likeova, subscribera i inog mentalnog smeća koje zagađuje tzv. život – to je tek materijal za daljnja shareanja, likeove, subscribeove! Febru (Rakan Rushaidat) upoznajemo u taksiju, gdje ga vijest o smrti prijatelja zatječe kao zbunjenog i nervoznog, izgubljenog 40 i nešto godišnjaka. Mišo (Hrvoje Barišić) sa suprugom radi u pizzeriji, za koju saznajemo da mu je ostavio/omogućio njegov dalmatinski punac. On je liječeni bivši ovisnik, no čini se, sad se navukao na vjerske relikvije. Preostali dvojac iz ekipice zatječemo u Amsterdamu. On je Dinko (Krešimir Mikić), sin bogatog poduzetnika, koji sad vodi veganski ugostiteljski biznis. S njim je i supruga mu Zorka (Judita Franković), otkačena i (seksi) ženska u najboljim godinama. Dakle, sve su to 40 i nešto godišnjaci… Iza njih su najbolje godine njihovih života, a čini im se, barem ženama u međusobnu intimnom razgovoru, da bi trebali/e nešto promijeniti. Svojevrsni je to vječiti imperativ (kantovski Sollen). Ali, kakve su to bile najbolje godine njihovih života?

  Bilo je tu, saznajemo, svega. Šablonski i pojednostavljeno, sex and drugs and rock and roll. S naglaskom na ovo središnje. Pilo se i tulumarilo, no ponajviše – duvalo. Saznajemo da je Mišo bio teški ovisnik, da je to umnogome još uvijek Febra, a Olega – zbog kojega se i desilo ovo okupljanje, droga je i odvela – najprije u bijedu a onda i u Smrt. Ipak, stigmatiziraju li autori ovog filma poroke svojih protagonista? Nikako! Gonzova pripovijest – scenaristički uobličena s Dorom Šustić i Jasnom Žmak, zapravo je pomalo nostalgična priča o vremenima kad su njegovi (anti) junaci disali punim plućima. Je li film uspio u svojoj nakani da nam približi te filmske karaktere, da ih učini životnim, punokrvnim ljudima koje susrećemo i inače u našem životu? Paaa… rekao bih da, na neki način, jest.

  

  Iako je Punim plućima zapravo poprilično komoran film, gotovo pa teatralnog postava, dijalozi među likovima čine ga dinamičkim. Kada protagonisti obave ponešto bizaran Olegov posljednji ispraćaj – dramaturški vrhunac filma, nekovrsni antiklimaks dešava se u staroj i derutnoj zagrebačkoj kući, u kojoj je Oleg proživljavao svoje posljednje dane. O njemu se ponajviše brinula Biba. Vidljivo jest da je ona i najteže doživjela Olegovu smrt. U svom asketskom i patničkom držanju tek će se pri kraju filma razriješiti glavna tajna njihova odnosa. Naime, smrt će biti potisnuta u slavu novonastalog života, u liku dvogodišnje djevojčice Maše. (Naravno, ne mislim otkriti tajnu o njoj…)

  Nije da Punim plućima nema dramaturških pukotina i praznoga hoda. Pomalo šablonski djeluju animirane sekvence (Svebor Kranjc) koje imaju ulogu reminiscencija protagonista na grijehe, prevare, svinjarije nesputane im mladosti. Onirička sekvenca plesa naduvane ekipice djeluje mi, pak, pomalo plakatski i déjàvu. Ipak, sasvim subjektivno doživljujući njegovu vizualno-akustičku atmosferu, pisac ovih redaka mora priznati da ovaj film korespondira s njegovim afinitetom. (Premda nikad nisam bio neki seksualno promiskuitetni freak, još manje partijanerski duvatelj) No, ovaj film svoju metafizičku dimenziju ostvaruje sasvim nepretenciozno. Što je tu metafizičko? U prvu ruku, glazbeni dio koji povezuje Jinxe i Mancea! Ali, ono što se ovdje propituje, zapravo, ultimativna su (metafizička) pitanja.

  

  Koliko smo mi današnji uopće sposobni prepoznati dostojanstvenu moć smrti? Koja je to (ontološka) granica između promašenog života i pogođene smrti? I, last but not least, volimo li mi ljude u svim njihovim slabostima, manama, perverzijama, eskapadama i… ludilu? Ili nam, jednostavno, više do ničega nije stalo? Čak niti smrt najbližih ne izaziva suze. Završne su sekvence filma stoga maestralno autoironične i duhovito crnohumorne.

  Gonzo je prvenstveno vrhunski majstor kratke forme glazbenog spota. Zanatski je, pak, sasvim profesionalno i korektno radio na svim TV-formatima. I kratki su mu filmići (poput Squared ili epizode iz Zagrebačkih priča III) sasvim solidni. 

  Iako je prošle godine u hrvatskom filmu bilo doista sjajnih uradaka (Sigurno mjesto, Garbura, Stric, Tragovi), i Gonzo je u njemu uspješno prodisao. Punim plućima!

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 11. ožujka 2023.

Piše:

Marijan
Krivak